Ako jedne zimske noći neki putnik

Postoji mnogo pokušaja da se odredi što je čovjek pa se može pročitati da smo mi ljudi svašta, od toga da smo političke životinje, da smo bića koja stvaramo, radimo, volimo, vjerujemo do toga da smo nekakav homo sapiens (uh, što bi to bilo dobro). Nedavno sam pročitao jednu takvu definiciju koja mi je na neki način odzvonila: kaže neki Njemac da je čovjek homo narrans (čovjek koji priča).

Mislim da je to nešto jako blisko onome što ću ovdje pokušati izraziti: mislim da je ono što čovjeka uistinu oblikuje pričanje priča. Ne samo književnost, nego uopće ljudski život određen je pričanjem - svako književno djelo, kao i svaki život, posjeduje dvije konačne točke: početak i kraj. Kako su rođenje i smrt nešto apsolutno izvjesno – granice ovostranoga života, koje nijedan čovjek nije zaobišao, jednako su tako početak i kraj sigurni kod knjiga.

To da postoje korice života i korice knjige ne govori ništa o tome što je u njima, jer ni jedno ni drugo nikada nisu monolitna priča, nego su sastavljeni iz fragmenata, iz doživljaja i komadića koji su povezani glavnim likom – a nekada čak ni njime, jer koliko vremena čovjek želi biti drugo od onoga što jest?

Mislim da naše živote ne određuju velike ideje i epovi, kako sebi život želimo prepričati, nego manje priče. Korijen ponosa, ljutnje, zaljubljenosti, svijesti može se naći u vlastitim pričama, u prepričavanju vlastitog života samome sebi, koji je deformiran onim kako se želim zamišljati.

Život je sastavljen od priča, a najvažnije su, mislim, one nedovršene. Okončale su se na vrhuncu zapleta, kao u romanu „Ako jedne zimske noći neki putnik“, upravo kad su najzanimljivije. Mislim da ovaj roman (ako se uopće može nazvati romanom) Itala Calvina baš kroz to što je fragmentiran, cikličan, što je niz nedovršenih priča, izgovara nešto što je teško izrecivo. Govori o mozaiku, o pripovijedanju. Govori o ludilu svijeta. Govori o onome što čovjeka čini čovjekom, o pričanju, stvaranju kroz prepričavanje, kroz pisanje, govori o onome skoro doživljenome. On je zbirka prekinutih i nedovršenih priča.

Stari Grci imali su boga sretnog trenutka. Zvao se Kairos i govorili su da hoda gol, namazan uljem i da je jedino za što ga čovjek može uhvatiti čuperak koji mu se nalazi na čelu. Ako ga ne uhvatiš za taj čuperak, možeš cijeli život trčati za njim i pokušati ga zgrabiti za nauljenu ćelu i nikada ti neće uspjeti, jer ga nisi ugrabio u pravi trenutak.

Mislim da je baš to ono ljudsko – to što veći dio života provodimo ganjajući nekog imaginarnog debelog ćelavca, jer nas upravo nedovršene priče više oblikuju nego dovršene. Sve neprežaljene ljubavi, sve propuštene ili napola iskorištene prilike lijepe su, lijepe su kao priča, lijepe su vjerojatno samo zato što nisu dovršene.

Ima dana koji nisu trebali svanuti

Ovo ljeto ponovno nam u knjižnicu dolaze turisti, ali prije ove „granične situacije“, dolazili su puno češće. Među tim posjetiteljima koji bi došli poviriti što se događa, prije dvije godine zatekla se ovdje jedna grupa Austrijanaca – ne naših domaćih, nego originalnih, austrijskih Austrijanaca. Našim jezikom nisu ni pričali. Hvale knjižnicu, a pogotovo je hvali jedna gospođa – u razgovoru s njom ispade da ona radi u knjižnici u Beču i da joj je naša divna. U toj priči o knjižnicama pričali smo i (o čemu bi drugom) o knjigama. Kako mi je ponestalo vokabulara upitao sam je, makar znam da je to bezvezno pitanje, koji joj je najdraži pisac. Žena mi odgovori: „Dževad Karahasan“.

Malo sam zastao, jer nisam očekivao taj odgovor. Logično mi je da su nama najdraži pisci stranci, ali gdje će njoj, Austrijanki, napola Njemici, najdraži pisac biti njima stranac? Pogotovo iz Bosne i Hercegovine? A kamoli Duvnjak?

I onda sam bio ponosan, kako na njega, tako i na ovaj naš gradić. Osjećao sam se i ja posebno u tom trenutku, samo zato što sam odavde. Nakon toga me je bilo malo stid, što tako malo očekujem od ovoga kraja i ljudi u njemu. Razumijem to da sami sebe hvalimo, ali to da nas netko drugi hvali, to je ipak malo rjeđe.

No da se vratim na Karahasana – prvo moram kratko navesti neke podatke. Rodio se u Duvnu, školovao u Sarajevu i Zagrebu. Latinskom, grčkom i filozofiji učio ga je kao školarca fra Ivo Bagarić. Radio je u kazalištima i na fakultetima u bivšoj Jugoslaviji, Austriji i Njemačkoj, a za svoju književnost osvojio preko deset nagrada – većinom stranih. Knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika.

Prvi put sam ga uzeo čitati u srednjoj školi i, moram priznati, patio sam se u tom čitanju. Pogotovo jer sam bio naletio na zbirku eseja o teoriji književnosti i estetici pa sam jedva izdržao tu prvu knjigu. Nastavio sam čitati samo da pohvatam rječnik i fraze koje on koristi, ne bih li se mogao praviti pametan – pričao sam kako mi je dobar pisac, a još bolja knjiga. I tek sad, malo zreliji, priznajem da ništa u njoj nisam razumio.

Vratio sam mu se nakon nekoliko godina, oklijevajući, ali ipak sam se vratio. I još uvijek ne mogu vjerovati kako čovjek piše. Ne poznajem živog pisca koji mu može parirati, niti stilom, ni dubinom misli. Da je netko križao najbolje od Sartrea, Kundere i Andrića, dobio bi nešto slično Karahasanu. I još bi mu još ponešto falilo.

Ako postoji žanr filozofskog romana, Karahasan spada u njegov vrh, među Sartrea i Camusa. Ako postoji stil koji obilježava Bosnu i Hercegovinu i njene pisce (možda bi ovdje trebalo stajati veliko P), Karahasan se govori u istom dahu s Andrićem i Selimovićem.

Svi pisci koje sam ovdje naveo pišu „tešku“ književnost, kvalitetnu književnost. Od pamtivijeka je sva kvalitetna književnost teška i jedino ona ostaje neokrnjena zubom vremena. Razlog zašto je kvalitetna i razlog zašto je teška isti su: ona govori o čovjekovoj duši i o čovjekovom životu, a to baš ne može činiti popularna knjiga. Većina knjiga koja se danas čita, većina stvari koje su „hitovi“ i koje su popularne zaboravljaju se nakon desetljeća ili dva, dok se one teške čitaju podjednako. Jer one podjednako čovjeka muče i opterećuju onim razlozima zašto su napisane i zašto su čitane bez obzira kad i kako živi.

Počinje Karahasan svoj roman Što pepeo priča rečenicom: „Ima dana koji nisu trebali svanuti.“ Ovo je kratka rečenica. Teška rečenica. Kakva knjiga uopće može stajati iza te rečenice? Čim se ona može opravdati? Ne može time početi ljubavni roman. Ne može ni krimić. Ne može je napisati netko kome je dvadeset godina, ni kome je trideset. Ona je toliko bremenita značenjem da treba cijeli roman, cijeli život da je čovjek izvuče.

Sjetio sam se sada, kad pišem o Karahasanu i tome filozofskom u njegovoj književnosti jedne uzrečice koju teoretičari književnosti koriste kad govore o ruskoj književnosti. Kažu, naime, da Rusija nikad nije imala filozofe jer je imala književnike.

Mislim da bi se nešto slično moglo reći i za Bosnu i Hercegovinu. Oni „razlozi duše“ rođene ovdje radije se govore alegorijski, simbolički, mistički – književno. Ova književnost, ovakva kakvu je pišu i Andrić i Selimović i Karahasan, na kraju krajeva i Aleksa Šantić i A. B. Šimić, teška je književnost. Ona je kvalitetna i zato je teška – ona na neki način utažuje tu čovjekovu žeđ, tu potrebu za nerazjašnjenim, za nerazjašnjivim, tu potragu za onim što je u njemu.

Očekivanja i okviri? – kratko o donaciji Andrije Vučemila FKTG

Čudno je pisati o piscu. Zvuči blago apsurdno: ako mu je pisanje već struka, zar ne bi bilo logičnije da je napisao nešto o sebi? Čudno je početi tekst o čovjeku s kojim nikada nisi sjeo, kojega nikad nisi vidio ili, ako i jesi, nisi toga bio svjestan.

Andriju Vučemila nisam poznavao, ne sjećam se da sam ga ikada sreo. Evo, u jednom paragrafu, ono što sam znao o Andriji Vučemilu, a sve se to da pronaći u vijestima o njegovoj smrti 4. siječnja 2020. godine:

Rodio se 1939. u Oplećanima kraj Tomislavgrada. Iz gimnazije otišao na Goli otok, gdje je proveo pet godina. U bivšoj državi pod vlastitim imenom objavio je jednu zbirku pjesama, a kasnije je pisao pod pseudonimima te je pod pseudonimom radio kao kazališni redatelj. Jedan je od osnivača Naših Ognjišta i Književne Rijeke. Nakon 1990. nastavio se baviti kazalištem i ponovno počeo objavljivati poeziju, za koju je osvojio nekoliko književnih nagrada.

Ovih nekoliko šturih podataka ne govore mnogo o čovjeku, ne govore ništa o tome kako je živio, što je osjećao, na koji je način mislio, ali već se iz njih da nazrijeti da nije bio tipičan. Međutim, znajući ove podatke već sam izgradio neka očekivanja – ljudski je zaključivati iz poznatoga o nepoznatome i misliti kako već nešto znamo, a i ono što ne znamo, kada dođe, lako će se uklopiti u okvir koji sebi stvorimo.

Bio sam zadovoljan time što znam o Andriji Vučemilu, i u tom zadovoljstvu mislio sam, na neki način, da sve znam. Naravno, ta zadovoljna oholost živjela je dok se nisam počeo baviti njegovom donacijom knjiga Franjevačkoj knjižnici u Tomislavgradu. Donirao nam je preko 4 tisuće jedinica građe, a kada sam otvorio prvi paket ove donacije, onaj sagrađeni okvir očekivanja jednostavno se rasplinuo.

Što čovjek čita puno govori kakav je čovjek – nije uzalud ostala aktualna ona uvreda/izreka Tome Akvinskog o čovjeku jedne knjige (homo unius libri). Andrija Vučemil nije bio čovjek jedne knjige – štoviše – ostao sam šokiran širinom literature i, iz nje zaključujući, širinom ovoga čovjeka. Teme kojima sam morao posvetiti posebne police dok sam raspoređivao njegove knjige su, naravno poezija, proza, kazalište, povijest i politika. To je bilo očekivano. Međutim, svoju policu dobile su i filozofija, psihologija, slikarstvo, religija, teorija jezika, teorija književnosti, kinematografija, knjige na stranim jezicima i, meni najdraža polica, koju sam (radosno frustriran) naslovio: „Pojma nemam“.

Ova paradoksalna fraza radosno frustriran do sada elegantno sažima moje bavljenje ovim knjigama. Frustriran sam time koliko sam, kao zaljubljenik u knjige i kao čovjek, još uvijek uzak. Radostan sam kad vidim koliko i moj svijet može biti širok. Frustriran sam time što nema više ovakvih ljudi, a radostan što se, očito, može naći poneki.

Ne znam, još uvijek, i vjerojatno nikada neću u potpunosti znati što se sve nalazi u knjigama koje su ostale iza ovoga čovjeka, kroz koje on na neki način nastavlja živjeti, kako kroz mene, koji im pokušavam stati u kraj i smjestiti ih u okvire naše knjižnice, tako i kroz sve koje će ona obogatiti kada pronađu te knjige u tim našim okvirima.