Šminkanje

 

Postoji slavni trač o Hegelu koji tvrdi da je on, nakon što mu je netko prigovorio kako se neka teorija ne poklapa s činjenicama, odgovorio: „tim gore po činjenice“.

Bez obzira na to što ovaj to nigdje nije zapisao (i nije uopće jasno tko mu je to prvi pripisao), ta izjava se toliko često navodi u pseudo-intelektualnim krugovima da je postala dobrano izlizana. Potpuno je svejedno, za ovaj tekst, je li ta izjava Hegelova ili ne. Ono što je u njoj zanimljivo, ono što je ovdje tema, je ta čovjekova sklonost da ignorira ono što se ne slaže s njegovom slikom svijeta.

Stvari je najlakše uočiti na ekstremima, a to se pogotovo odnosi na one društvene i duševne pojave, kakvima se ovi tekstovi najčešće bave. Ekstrem u tom ignoriranju činjenica, pri laganju sebi i opravdavanju vlastitih laži najlakše je primijetiti kod ljudi koji imaju sklonost ka teorijama zavjere.

Neke od njihovih zanimljivijih ideja su: da je Zemlja šuplja i da unutra žive nekakvi ljudi (oni koji tvrde da je ravna su pitomi), da su piramide napravili vanzemaljci, da je engleska kraljica vampir, da 5G mreža uzrokuje koronu ili da Finska ne postoji (taj internet je stvarno čudan). Ove i ovakve teorije su zabavne, ali to što dolaze u nebrojenim varijacijama i stupnjevima iracionalnosti mnogo govori o čovjekovoj moći laganja sebi – a upravo ona, potpuno čovječna, jedinstvena njemu među svim stvorovima, vezuje ove teorije s onom izjavom o činjenicama iz prvog paragrafa.

Svojevoljno slijepilo nije svojstveno samo pristalicama ekstremnih teorija zavjere, nego je ono prisutno u ovoj ili onoj mjeri kod svakog čovjeka. Činjenice ovakvo slijepilo ne mogu uopće dotaknuti, zato što čovjek ne barata činjenicama, nego konceptima. Činjenica ne postoji neovisno o čovjeku, nego ona postaje samom sobom tek kada netko uvjeri sebe da je nešto relevantno i počne to nešto u svojoj glavi misliti kao činjenicu.

To da su činjenice nešto konceptualno i da one nikada ne mogu proturječiti činjenicama drugoga najlakše je uočiti, opet, na tom ekstremnom primjeru onih koji vjeruju u teorije zavjere, jer njima je nevjerojatno lako naći izliku, koja će objasniti zašto nešto nije činjenica. Sigurno ste uočili, ako ste ikada pokušali razgovarati s njima, da činjenice koje se ne slažu s njihovom slikom svijeta za njih jednostavno ne postoje.

Činjenice obično služe (ovdje se ne radi samo o zavjerama, nego generalno o ljudima) kao dodatni dokaz za već gotov zaključak, jer kada čovjek želi da nešto bude istinito, on generalno vjeruje da to već jest istinito.

Samozavaravanje je jedan od temeljnih elemenata tog ljudskog stanja koje se zove život. Ono je nekakav obrambeni mehanizam protiv onoga osjećaja banalnosti koji je opisan u Sizifu. Ne mora to laganje samom sebi biti na razini Don Quijotea da bi njegov utjecaj bio primjetan u životu lika i čitatelja – najčešće je ono, ustvari, u malim lažima, kakve su već najčešće i u životu i u književnosti.

Prepričavanje života samome sebi (taj fenomen također se naziva samosvijest) konstantan je proces samozavaravanja. To nije izričito laganje, nije ekstremno i lako primjetno, nego nježno šminkanje vlastitoga života pred sobom – samo malo uljepšavanje, isticanje nota koje se čine ljepše i važnije za nekakvu narativnu strukturu kakvu bi život „trebao“ imati.

Mislim da se upravo u ovome otkriva zašto neki likovi (ili autori) u toj književnosti čovjeku izazivaju grč. Čitati znači živjeti život s odmakom, ali usprkos tom odmaku i znanju da to napisano nije stvarno, postoje likovi koji čovjeku u nekim trenutcima toliko idu na živce da izazovu gotovo fizičku bol (Elizabeth iz Ponosa i predrasuda, Ana Karenjina, Gatsby, Narcis iz Narcisa i Zlatoustoga, manje-više svaki važan lik Dostojevskoga). A kada se to događa, to je trenutak kad se čovjek prepozna, kad zaviri ispod vlastitih maski. I upravo to je poanta (ili bar jedna od poanti) književnosti.