Zimske knjige

 

Neusporedivo više ljudi dolazi u knjižnicu zimi nego ljeti, a i oni koji dolaze stalno, u ovo hladno doba godine dolaze puno češće. To je sasvim logično, jer zimi ljudi nemaju puno prilika za šetnju, a nema ni roštilja, svadbi, derneka. Kada sunce rano zađe, većina ljudi nema drugoga posla nego boraviti u kavani, gledati TV ili pronaći udobno mjesto, po mogućnosti uz vatru ili radijator, i čitati knjigu. Osim toga, čitanje je dobra izlika kada vam je mrsko izaći iz kuće jer je hladno.

Zimi se čitaju drugačije knjige nego ljeti, jer teško je natjerati se u sedmom mjesecu na knjigu kojoj se stranice broje u stotinama, dok je zimi ipak lakše izdvojiti sate i dane koje takve knjige zahtijevaju. Ljetne knjige, plažne knjige su one od dvjesto, dvjesto pedeset stranica, maloga formata i mekih korica, dok su zimske glomazne i (često) ozbiljnijeg sadržaja od „on je bio…“, „ona je vidjela“…

Šarm knjige zimi (ili bar njegov dio) upravo je u atmosferi, u romantici koja se uz nju veže. Snijeg, vatra, topla soba, čaj ili kuhano vino fenomenalno idu uz knjigu. I tada sve to zajedno ostavlja u čovjeku onaj čudni osjećaj kad se čini kao da je sve „tu“ i da taj mali svijet topline u sebi ima sve što bi čovjek ikada mogao poželjeti.

Postoje takozvani filmski maratoni, a zima je idealno vrijeme za knjiške maratone, vrijeme da se pročita cijeli opus nekog pisca, ili jedna knjiga koja je takva da se njome može učvrstiti kauč kad propadne.

Jedna od tih knjiga koje se čitaju zimi (jedna od onih kojima možete ubiti čovjeka koliko je teška) je Grof Monte Cristo. Knjiga ima tisuću dvjesto i kusur stranica, radnju koja se proteže desetljećima, ali ni u jednom trenutku nije dosadna.

Roman je izvorno objavljivan uz novine u nastavcima 1844.-46. (ondašnja, valjda, Igra prijestolja). Ovo je tada bio jedan od najpopularnijih romana Francuske, kasnije i ostatka Europe i svijeta. Vjerojatno je najčitaniji avanturistički roman ikada.

Naći ćete u njemu povijesne elemente kombinirane s fiktivnim likovima – a ne zna se što je bolje, jedno ili drugo, ili pak način na koji se svi oni isprepliću kroz nekoliko priča  u ovome romanu. Dijelom je tužan, dijelom dirljiv. Ponekad je ovaj roman osobna priča, ponekad romanizirani povratak Napoleona u Francusku nakon izgnanstva na Elbu i posljedice napoleonskih ratova, dok se pustolovine isprepliću s ljubavnom pričom.

Ovdje ćete naći priču o izdaji i osveti (znam, opraštanje je vrlina, bla, bla, ali nakon što čovjek isprati život Edmonda Dantesa, ta osveta je toliko zadovoljavajuća da se čovjek naježi), naći ćete također opise talijanskih karnevala devetnaestog stoljeća, zapetljane spletke (što ova sintagma čudno zvuči), napetost, prikaz života dokonih aristokrata, bijeg iz zatvora, potragu za blagom, životne priče političkih aktivista različitih strana onovremenih sukoba i mnoštvo drugih priča, pričica i slika.

Knjiga je zabavna – nije bez razloga ekranizirana, kako u filmovima tako i u serijama, mali milijun puta. Ona je također melodramatična do neba. Paraplegičari koji komuniciraju treptanjem, trovanja, djevojke koje se prerušavaju kao muškarci da pobjegnu od kuće, ubojstva supružnika zbog dijamanata i šarmantni gusari samo su ponešto među nadrealnim motivima ovoga djela, zbog kojih se čovjek zapita u kojem je deliriju Dumas morao biti da ga zamisli.

Istovremeno, ova knjiga je klasik (ne samo među avanturističkim romanima, nego i među ozbiljnijim knjigama) jer postavlja pred čovjeka pitanja o pravednosti, o oprostu, moralu i životu.

Kako se književnost uvijek sudi (a mora se suditi, ta ljudi smo), ne mogu odlučiti čemu je ova bliže, nekoj arhetipskoj španjolskoj sapunici zbog svih onih kompliciranih zapleta, zavrzlama i raspleta, ili nečemu poput Zločina i kazne, zbog introspekcije i pitanja koja pred svog čitatelja postavlja. I to je, vjerojatno, ono što je u njoj toliko privlačno.

Šminkanje

 

Postoji slavni trač o Hegelu koji tvrdi da je on, nakon što mu je netko prigovorio kako se neka teorija ne poklapa s činjenicama, odgovorio: „tim gore po činjenice“.

Bez obzira na to što ovaj to nigdje nije zapisao (i nije uopće jasno tko mu je to prvi pripisao), ta izjava se toliko često navodi u pseudo-intelektualnim krugovima da je postala dobrano izlizana. Potpuno je svejedno, za ovaj tekst, je li ta izjava Hegelova ili ne. Ono što je u njoj zanimljivo, ono što je ovdje tema, je ta čovjekova sklonost da ignorira ono što se ne slaže s njegovom slikom svijeta.

Stvari je najlakše uočiti na ekstremima, a to se pogotovo odnosi na one društvene i duševne pojave, kakvima se ovi tekstovi najčešće bave. Ekstrem u tom ignoriranju činjenica, pri laganju sebi i opravdavanju vlastitih laži najlakše je primijetiti kod ljudi koji imaju sklonost ka teorijama zavjere.

Neke od njihovih zanimljivijih ideja su: da je Zemlja šuplja i da unutra žive nekakvi ljudi (oni koji tvrde da je ravna su pitomi), da su piramide napravili vanzemaljci, da je engleska kraljica vampir, da 5G mreža uzrokuje koronu ili da Finska ne postoji (taj internet je stvarno čudan). Ove i ovakve teorije su zabavne, ali to što dolaze u nebrojenim varijacijama i stupnjevima iracionalnosti mnogo govori o čovjekovoj moći laganja sebi – a upravo ona, potpuno čovječna, jedinstvena njemu među svim stvorovima, vezuje ove teorije s onom izjavom o činjenicama iz prvog paragrafa.

Svojevoljno slijepilo nije svojstveno samo pristalicama ekstremnih teorija zavjere, nego je ono prisutno u ovoj ili onoj mjeri kod svakog čovjeka. Činjenice ovakvo slijepilo ne mogu uopće dotaknuti, zato što čovjek ne barata činjenicama, nego konceptima. Činjenica ne postoji neovisno o čovjeku, nego ona postaje samom sobom tek kada netko uvjeri sebe da je nešto relevantno i počne to nešto u svojoj glavi misliti kao činjenicu.

To da su činjenice nešto konceptualno i da one nikada ne mogu proturječiti činjenicama drugoga najlakše je uočiti, opet, na tom ekstremnom primjeru onih koji vjeruju u teorije zavjere, jer njima je nevjerojatno lako naći izliku, koja će objasniti zašto nešto nije činjenica. Sigurno ste uočili, ako ste ikada pokušali razgovarati s njima, da činjenice koje se ne slažu s njihovom slikom svijeta za njih jednostavno ne postoje.

Činjenice obično služe (ovdje se ne radi samo o zavjerama, nego generalno o ljudima) kao dodatni dokaz za već gotov zaključak, jer kada čovjek želi da nešto bude istinito, on generalno vjeruje da to već jest istinito.

Samozavaravanje je jedan od temeljnih elemenata tog ljudskog stanja koje se zove život. Ono je nekakav obrambeni mehanizam protiv onoga osjećaja banalnosti koji je opisan u Sizifu. Ne mora to laganje samom sebi biti na razini Don Quijotea da bi njegov utjecaj bio primjetan u životu lika i čitatelja – najčešće je ono, ustvari, u malim lažima, kakve su već najčešće i u životu i u književnosti.

Prepričavanje života samome sebi (taj fenomen također se naziva samosvijest) konstantan je proces samozavaravanja. To nije izričito laganje, nije ekstremno i lako primjetno, nego nježno šminkanje vlastitoga života pred sobom – samo malo uljepšavanje, isticanje nota koje se čine ljepše i važnije za nekakvu narativnu strukturu kakvu bi život „trebao“ imati.

Mislim da se upravo u ovome otkriva zašto neki likovi (ili autori) u toj književnosti čovjeku izazivaju grč. Čitati znači živjeti život s odmakom, ali usprkos tom odmaku i znanju da to napisano nije stvarno, postoje likovi koji čovjeku u nekim trenutcima toliko idu na živce da izazovu gotovo fizičku bol (Elizabeth iz Ponosa i predrasuda, Ana Karenjina, Gatsby, Narcis iz Narcisa i Zlatoustoga, manje-više svaki važan lik Dostojevskoga). A kada se to događa, to je trenutak kad se čovjek prepozna, kad zaviri ispod vlastitih maski. I upravo to je poanta (ili bar jedna od poanti) književnosti.

Ne znam

 

Priča mi Noga jutros vic: „Pita Haso Muju, koji su ljudi gori, oni koji ništa ne znaju ili oni koje ništa ne zanima? Ovaj reče: „Ne znam i nije me briga.““

Mislim da su gori i od jednih i od drugih oni koji sve znaju. Znate već na kakve ljude mislim – ipak je mnogo tih koji se razumiju u sve, od nogometa, preko globalne politike, makro-ekonomije do toga kako je točno Bog stvorio svijet i gdje je pogriješio kad ga je stvarao.

Ironično je i čudesno što su ovakvima sredstvo informiranja najčešće slike s interneta ili priče iz kavane, a ne ozbiljni članci, ili (nedajBože, fuj puno slova) knjige.

Njihove priče su uvijek velike i važne, oni će svoje sugovornike nonšalantno uvjeravati da je Angela Merkel gumena patka ili gušter na kome je netko vršio ozbiljne plastične zahvate. I slušajući ih (ili čitajući, jer takvi ljudi vole pisati) čovjek ostaje napola nesiguran je li taj što priča/piše lud ili prodaje neku foru. Jednostavno ne želi biti sudionik te mahnitosti pa neće ni pokušati s takvim razgovarati, jer lakše je odustati, kao što se inače uz njih odustaje od života.

Žao mi je ljudi koji sve znaju, jer su sigurno usamljeni. Zamislite živjeti život tako da nikada ne pomislite da je naspram vas druga osoba, sa svojim mišljenjima, stavovima i osobnom povijesti. Zamislite ne dopustiti sebi da susretnete drugoga čovjeka – ravnopravno. Upravo to čini onaj koji se postavlja u poziciju da sve zna o svemu/bilo čemu.

Takvi ljudi su sami sebi nepomični temelj svijeta i slaganje/neslaganje drugih s njihovim stavovima nije pretjerano važno, jer su se svojevoljno onesposobili da ih uopće dožive kao jednake sebi. Štoviše, baš neslaganje je dokaz toga – jer onaj koji se ne slaže sa sveznajućim čovjekom nužno je gluplji od njega. Takvi ljudi su cijepljeni od mogućnosti suosjećanja.

Zaglušuje taj šuplji krik lažnog samopouzdanja koji ispuštaju ovi ljudi koji sve znaju. Užasan je i tužan, jer u njemu se čuje samo strah pred nepoznatim.

Čovjeku je jako teško reći „ne znam“, upravo zbog ovoga straha pred nepoznatim (vjerojatno tu također ima neke kolektivne traume iz školskih dana, gdje smo godinama dresirani da ne smijemo reći da ne znamo). Urođeno je to da žudimo za krajem narativa, za dovršetkom priče. Time što neka priča, bila ona iz „stvarnoga života“ ili književnosti, ima jasan konac (ma kako nakaradan, važno je da je jasan), ona čovjeku pričinja zadovoljstvo, jer se čini kao da je neka svrha ostvarena.

Ovo je vjerojatno nekakva projekcija – čini se kao da se čovjek na neki način pokušava uvjeriti da su priče svrhovite, pa da će i njegova na koncu također biti svrhovita. Književnost je na neki način ogledalo života, a njena forma (roman je omiljeni izraz književnosti našega doba s razlogom) i sadržaj (zaokružena, polirana i dovršena priča) reflektiraju ono što publika (takva kakva već jest) od nje želi, odnosno u nju publika projicira ono što želi od vlastitog života.

Zato su knjige koje završavaju otvoreno, bez jasnih zaključaka, često iritantne. I baš zato ih se čitatelj nikako ne može otarasiti – zato što one razaraju tu žuđenu projekciju zaokružene priče. Na primjer, mnoge iznervira Kafkin Proces upravo zbog toga što nema jasan kraj. Beckettov Godot bi izgubio svu svoju težinu i (ironično) smisao da uđe na pozornicu, ali bi vjerojatno bilo lakše čitateljima/gledateljima, koji ga nakon toga ne bi imali potrebe nikada ponovno doživjeti.

Ono što je jako čudnovato je da je cijeli taj konstrukt infantilan i suvišan, jer prekrasno je kako se čovjek lako osjeća kad prizna da ne zna. Iskreno, dječji, blaženo: „ne znam“. Teško je to izgovarati, dok se čovjek ne navikne (pogotovo pred drugima), ali ove dvije riječi „ne znam“ su nešto što čovjeka uistinu oslobađa od vlastitih očekivanja. I iznimno su iritantne onima koji sve znaju.

U nedovršenosti svijeta i čovjeku koji sebi dopušta da bude nedovršen moguća je nada u to da može biti bolje – da on može biti bolji. Neznanje je deterdžent za talog uma, lijek za pretenziju na objektivno znanje. Iskreno neznanje je oslobođenje od oholog zamišljanja sebe kao poznavatelja božanskog zakona i uvjerenosti u vlastitu pravednost.

Oće li, Sizife?

 

Jučer govori jedna žena, koja je u knjižnicu svratila na brzinu, kako je djeca požuruju. Kažu: „Uzmi bilo koju knjigu. U svakoj su svejedno slova.“

Genijalna je ova izjava. Ona je potpuno istinita, kao što je istina da to što čovjek uopće čita za nekoga drugoga nema apsolutno nikakvo značenje i nikakvu vrijednost. Međutim ovo nije primjenjivo samo na čitanje, nego na sve – bilo koji čin, bilo koji život za izvanjskog promatrača nema značenje. Odnosno, izvana se čini da je svaki čovjek uvijek Sizif.

Mitski Sizif „zaslužio“ je svoj kamen time što je prevario bogove nekoliko puta i osuđen je da ga cijelu vječnost gura uz brdo i uvijek s toga vrhunca, kad ga napokon izgura, gleda kako se kotrlja niz brdo i ide opet za njim.

Očigledne su paralele Sizifove kazne i proleterskoga života, a svi smo na ovaj ili onaj način proleteri pod jarmom kapitalizma, čak i oni koji se smatraju kapitalistima. Možda je najpopularniji opis, bar na prostoru bivše Jugoslavije, ovoga suvremenog sizifovstva onaj Ekrema Jevrića (da, mislim baš na onu pjesmu Kuća poso).

Potraga za značenjem, srećom, smislom – kako se to već zvalo – opća je ljudska potreba. I ona je uvijek Sizifov posao, jer svakodnevno življenje rijetko ima jasno vidljiv smisao – ta samo iznimno ohol čovjek može misliti da su njegovi postupci nešto monumentalno i kozmički značajno. Ipak čovjek mora vjerovati da ide kroz život sa značenjem i svrhom, da djeluje iz dobrih ili dubokih razloga – makar je svakome izvjesno da su pokreti kroz koje čovjek prolazi kroz svoj dan više određeni snagom navike, nego nekakvim razlogom.

U svakom čovjeku postoji ova navada samozavaravanja (možda bi ovdje čak trebalo stajati „potreba za samozavaravanjem“). To je, u ovom kontekstu, onaj običaj da se svakodnevni postupci (kako drugih ljudi, tako i vlastiti) dramatiziraju i promatraju kao rezultat različitih razloga i uzroka. A ti „uzroci“ i „razlozi“ najčešće su samo opravdanja za ono što čovjek čini inercijom.

Možda su priče, knjige i filmovi o herojima baš zato popularni: čovjeku se lako suživljavati s njima i njihovim patnjama, jer to suosjećanje s patnjom heroja svakoj drugoj muci u životu daju nekakvo pseudo-opravdanje. Te muke heroja imaju smisla – oni ipak spašavaju svijet, bilo od vanzemaljaca, bilo od ljudskog ološa. Pa valjda i one druge koje nisu herojske, po nekakvom zakonu sličnosti, moraju također imati bar nekakvo značenje.

Kad se ovo opiše ovako surovo, izgleda da tragedija svakoga Sizifa nije njegov uzaludan rad, nego svijest o tome da je Sizif i da mu je suđeno biti bez nade. Ali za Alberta Camusa, koji je ovo opisivao u svom poznatom eseju Mit o Sizifu, „nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom“ i upravo u tim trenutcima, dok Sizif gleda kamen kako se kotrlja i dok je svjestan toga da opet ide za njim, on može smatrati „da je sve dobro.“

Ovaj esej je nekakav polu-poziv, poticaj, ali ne na nadu, nego na svojevrsnu lucidnost, na prkos, na revolt. Iza toga stoji ideja da je kamen Sizifov, a ne Zeusov – usprkos svom besmislu i beznađu, Sizif je taj koji svojem poslu daje ili oduzima smisao. Bio on čistač, gurao kamen, ili bio američki predsjednik. Potpuno je svejedno.

Ove nepune četiri stranice Camus završava riječima: „Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnoga.“

Kolač od papira

 

Sva umjetnost traži od čovjeka nekakvu mentalnu aktivnost, zahtijeva da joj posveti pozornost i da onda u sebi osjeti/prepozna taj dodir onostranoga, ono umjetničko u umjetnosti.

Ali uz predstavu, ples i film može se, na primjer, napisati poruka (makar je bezobrazno to činiti). I jedno i drugo i treće događaju se bez obzira na to je li čovjek mentalno prisutan. Zgrada, slika ili skulptura uvijek su tu, bez obzira na to jesu li doživljene ili nisu. Ali književnost je drugačija, zato što ona postoji samo kao dijalog – knjiga, puki uvezani skup stranica uvijek postoji, no rijetko je koja knjiga umjetnost dok se ne dogodi dijalog pisca i čitatelja, gdje fizička knjiga služi samo kao medij.

Zato književnost nije proizvod samo pisca, nego i čitatelja, jer čitatelj, ustvari, u sebi proizvodi umjetničko djelo, kroz vlastitu maštu. Ovaj pojam mašte treba se misliti jako široko, jer ona nije (kad se govori o književnosti) tek predočavanje nečega nestvarnoga, nego radnja čitatelja koja stvara cijeli svijet dojmova, okusa, slika, osjećaja…

Školski primjer ovoga je roman U potrazi za izgubljenim vremenom, u kojemu Marcel Proust piše o okusu kolača i sjećanjima koja mu budi taj kolač. Čitajući suha slova na papiru, sjećanja odavno mrtvog čovjeka, onaj koji čita knjigu sebi stvara miris toga kolača. Kad sam čitao ovaj roman, nisam ni znao kakav su kolač ti madeleines, ali mi je ostao u sjećanju miris koji sam izmislio i uvijek se sjetim baš toga izmišljenog mirisa (koliko se osjeta uopće moguće sjećati) kad vidim ovu knjigu, makar stvarni kolači mirišu potpuno drugačije.

Taj kolač je apsolutno nevažan – navodno je u prvim nacrtima romana na njegovom mjestu bio neki potpuno drugi. Ipak, eto, baš je ovaj ušao u povijest književnosti kao pojam za ta sjećanja koje probude osjeti. On je simbol prošlosti koja se javlja bez čovjekove volje i sjećanja koja su bar napola zaboravljena. On je simbol da sadašnjost nije sve što postoji, da čovjek nije apsolutno vezan vremenom nego da može postojati, na neki način, i mimo njega.

Kao što u ovom primjeru iz Proustovog romana taj nebitni kolač baca čovjeka kroz vrijeme i mimo vremena, isto čini i književnost – ona također onoga koji je kuša nosi kroz vrijeme i omogućuje mu da komunicira s ljudima koji su mrtvi stoljećima ili tisućljećima. A književno djelo to može činiti jer ono nije tek točka na nekakvoj vremenskoj crti, kompletirana datumom tiskanja, nego je uvijek u ponovnom nastajanju – usprkos tome što se neko književno djelo smatra završenim kada se objavi, ono nikada nije gotovo.

Dok pisac opisuje jedan svijet, taj svijet ostaje pun neopisanoga i tek naslućenoga. Zato je taj svijet koji je pisac započeo jako fleksibilan i čitatelju je moguće je da taj svijet sebi prisvoji i u njegovom ponovnom stvaranju postane, na neki način, također umjetnik. A zbog toga što onaj koji čita može stvarati svijet koji je drugdje, čini se da nije apsolutno okovan vremenom.

Književno djelo se mijenja. Mijenja se, kako se mijenja i čitatelj – jer ponovno se stvara kada se čita. A čovjek nema svoje fiksno mjesto u nekakvoj slici stvarnosti, nego je u vječnoj promjeni pa zajedno s njim i književnost nastaje uvijek ispočetka. I često se sama sa sobom ne slaže, baš kao ni čovjek. Upravo to je ono najljepše i kod jednoga i kod drugoga.