Ne znam

 

Priča mi Noga jutros vic: „Pita Haso Muju, koji su ljudi gori, oni koji ništa ne znaju ili oni koje ništa ne zanima? Ovaj reče: „Ne znam i nije me briga.““

Mislim da su gori i od jednih i od drugih oni koji sve znaju. Znate već na kakve ljude mislim – ipak je mnogo tih koji se razumiju u sve, od nogometa, preko globalne politike, makro-ekonomije do toga kako je točno Bog stvorio svijet i gdje je pogriješio kad ga je stvarao.

Ironično je i čudesno što su ovakvima sredstvo informiranja najčešće slike s interneta ili priče iz kavane, a ne ozbiljni članci, ili (nedajBože, fuj puno slova) knjige.

Njihove priče su uvijek velike i važne, oni će svoje sugovornike nonšalantno uvjeravati da je Angela Merkel gumena patka ili gušter na kome je netko vršio ozbiljne plastične zahvate. I slušajući ih (ili čitajući, jer takvi ljudi vole pisati) čovjek ostaje napola nesiguran je li taj što priča/piše lud ili prodaje neku foru. Jednostavno ne želi biti sudionik te mahnitosti pa neće ni pokušati s takvim razgovarati, jer lakše je odustati, kao što se inače uz njih odustaje od života.

Žao mi je ljudi koji sve znaju, jer su sigurno usamljeni. Zamislite živjeti život tako da nikada ne pomislite da je naspram vas druga osoba, sa svojim mišljenjima, stavovima i osobnom povijesti. Zamislite ne dopustiti sebi da susretnete drugoga čovjeka – ravnopravno. Upravo to čini onaj koji se postavlja u poziciju da sve zna o svemu/bilo čemu.

Takvi ljudi su sami sebi nepomični temelj svijeta i slaganje/neslaganje drugih s njihovim stavovima nije pretjerano važno, jer su se svojevoljno onesposobili da ih uopće dožive kao jednake sebi. Štoviše, baš neslaganje je dokaz toga – jer onaj koji se ne slaže sa sveznajućim čovjekom nužno je gluplji od njega. Takvi ljudi su cijepljeni od mogućnosti suosjećanja.

Zaglušuje taj šuplji krik lažnog samopouzdanja koji ispuštaju ovi ljudi koji sve znaju. Užasan je i tužan, jer u njemu se čuje samo strah pred nepoznatim.

Čovjeku je jako teško reći „ne znam“, upravo zbog ovoga straha pred nepoznatim (vjerojatno tu također ima neke kolektivne traume iz školskih dana, gdje smo godinama dresirani da ne smijemo reći da ne znamo). Urođeno je to da žudimo za krajem narativa, za dovršetkom priče. Time što neka priča, bila ona iz „stvarnoga života“ ili književnosti, ima jasan konac (ma kako nakaradan, važno je da je jasan), ona čovjeku pričinja zadovoljstvo, jer se čini kao da je neka svrha ostvarena.

Ovo je vjerojatno nekakva projekcija – čini se kao da se čovjek na neki način pokušava uvjeriti da su priče svrhovite, pa da će i njegova na koncu također biti svrhovita. Književnost je na neki način ogledalo života, a njena forma (roman je omiljeni izraz književnosti našega doba s razlogom) i sadržaj (zaokružena, polirana i dovršena priča) reflektiraju ono što publika (takva kakva već jest) od nje želi, odnosno u nju publika projicira ono što želi od vlastitog života.

Zato su knjige koje završavaju otvoreno, bez jasnih zaključaka, često iritantne. I baš zato ih se čitatelj nikako ne može otarasiti – zato što one razaraju tu žuđenu projekciju zaokružene priče. Na primjer, mnoge iznervira Kafkin Proces upravo zbog toga što nema jasan kraj. Beckettov Godot bi izgubio svu svoju težinu i (ironično) smisao da uđe na pozornicu, ali bi vjerojatno bilo lakše čitateljima/gledateljima, koji ga nakon toga ne bi imali potrebe nikada ponovno doživjeti.

Ono što je jako čudnovato je da je cijeli taj konstrukt infantilan i suvišan, jer prekrasno je kako se čovjek lako osjeća kad prizna da ne zna. Iskreno, dječji, blaženo: „ne znam“. Teško je to izgovarati, dok se čovjek ne navikne (pogotovo pred drugima), ali ove dvije riječi „ne znam“ su nešto što čovjeka uistinu oslobađa od vlastitih očekivanja. I iznimno su iritantne onima koji sve znaju.

U nedovršenosti svijeta i čovjeku koji sebi dopušta da bude nedovršen moguća je nada u to da može biti bolje – da on može biti bolji. Neznanje je deterdžent za talog uma, lijek za pretenziju na objektivno znanje. Iskreno neznanje je oslobođenje od oholog zamišljanja sebe kao poznavatelja božanskog zakona i uvjerenosti u vlastitu pravednost.