Simbol svjetla

 

Ovi tjedni tekstovi najčešće govore o starijim književnim djelima, o knjigama koje se smatraju klasicima. Takva književna djela generalno se smatraju vrjednijima – ako ne objektivno, onda bar na nekoj fleksibilnoj skali – od onih koja se smatraju samo zabavnima. Takva književnost čini se uzvišenija od novotarija ovoga stoljeća. Isto tako, čitanje ovakvih djela ostavlja nekakav utisak da je to utrošeno vrijeme potrošeno vrjednije nego sati bačeni na čitanje novijih djela.

Zbog toga što govore o književnosti koja je ostala relativno neokrznuta zubom vremena, o klasicima i djelima koja imaju nekakvu „objektivnu vrijednost“ i ovi tekstovi u sebi sadrže skrivenu pretenziju na vrijednost. To je tako jer nijedan tekst nije dvodimenzionalna stvar, nije tek na papiru, nego i u glavi čitatelja pa se oko njega stvaraju kognitivne poveznice koje nisu logične, nego su stvorene po mehanizmu sličnosti i analoškog vezivanja.

Um nije sasvim logična stvar, nego u ponajvećoj mjeri počiva na vezama koje stvaraju analogije i sličnosti. Zato se i suvremena književna djela koja referiraju prošle pisce i stilove često smatraju vrijednima – ili bar malo vrjednijima od novih književnih stilova i pokušaja. Tako se ideja da je nešto važno ili vrijedno prenosi kao kakve buhe s jedne stvari na drugu, s jednog teksta na drugi. Ovako nesvjesno pripisivanje vrijednosti po principu sličnosti automatski je proces i teško se protiv njega boriti, jer predmeti u umu ne stoje sami, nego se vezuju na osnovi simboličkih veza i nesvjesnih pripisivanja obilježja po tim vezama.

Osnova na kojoj ovaj mehanizam pripisivanja vrijednosti funkcionira jest to da je spoznaja bitno simbolička i da simboli i veze koje se među njima kroje imaju veći utjecaj na čovjeka nego objektivna svojstva onoga što je predstavljeno simbolom.

A upravo književnost je ta koja u velikoj mjeri stvara simbole, ili bar uzima one koji se već nalaze u kulturi u kojoj neko književno djelo nastaje i ponavlja ih u novim kontekstima sa istim ili sličnim značenjem. Većinu simbola koji se koriste u književnosti koju je rodila ova naša greko-judejska, kršćanska, zapadna, kakva li, kultura nalazimo već u Bibliji i oni se kroz povijest ponavljaju, razvijaju i kroz to što bivaju prepoznati oblikuju cjelokupnu svijest modernog čovječanstva.

Simbol u književnosti, međutim, nije jednoznačan i ne služi samo tome da priopći neku poruku – nije prometni znak da se njegova uloga završi kada prenese značenje. U književnosti simboli plešu između značenja u tekstu i svih onih značenja koja se u kulturi uz njega vežu.

Neka književna djela toliko budu zapletena u razne intertekstualne i intratekstualne simbole kojima se služe da se čitatelj u njima potpuno izgubi. Druga pak koriste simbole i njihova značenja kako unutar, tako i van teksta, da upute na nešto što nadilazi uobičajeno značenje koje im se pripisuje i na taj način izlaze izvan kategorije puke priče i postaju nešto što utječe na život.

Božićna priča Charlesa Dickensa pripada drugoj od iznad navedenih skupina. Ovo djelo jedno je od razumljivijih djela kada je u pitanju njegova poanta – čitatelju je jasno da je ova priča napisana s ciljem i što je taj cilj. Ona se, ipak, ne završava kada prenese poruku koju je pisac naumio prenijeti, nego dolazi do onoga sublimnoga, a to je (valjda) svakom književnom djelu cilj.

Naslov priče je simboličan, kao i likovi. Duhovi su također simboli, glavni lik je simbol, motivi svjetla, vatre, svijeća, hrane i svjetla također imaju simboličko značenje koje vezuje tekst sa značenjima koja oni imaju van teksta. Za pisca vremenske prilike, ili bar njihov opis, služe da simboliziraju i opišu raspoloženje lika. Dickens koristi ove i mnoštvo drugih simbola da poveže tekst sa samim sobom, kada njima uputi čitatelja na nešto što je već najavljeno ili da poveže tekst s čitateljima, kada indicira nešto što mora ostati neizrečeno.

Iako su simboli koji se koriste u Božićnoj priči relativno jednostavni, na prvi pogled jednoznačni i jasnoga značenja, oni stavljaju pred čitatelja pitanja o slobodi i sudbini, prošlosti i budućnosti, osobnoj promjeni, pogledu na život i još koječemu. Na ovaj način simboli vežu tekst s čitateljem, a književnost mijenja čovjeka upravo kroz simbole koji povezuju tekst s životom čovjeka van teksta.

Pričaš mi priču

 

U ovo predbožićno vrijeme priča se, nekako se čini, više nego u ostala doba godine. I te priče su drugačije od onih koje se pričaju u drugim godišnjim dobima. Mogu to biti iste riječi, jednako posložene u rečenice kao one ljetne ili proljetne, ali zbog okruženja, zbog tih mirisa i atmosfere drugačije se doživljavaju ovakve priče, mada su sačinjene od istih riječi.

Za stolom neku večer, krenu jedan od tih razgovora: ovaj put radilo se o jednom starcu koji je davno umro, a ostao je zapamćen upravo po tome kako je pričao priče. Govore da je uvijek držao u ruci kapu, i tako, „iz kape“, izmišljao svaki put nešto novo i da mu nitko nije bio ravan pripovjedač. To njegovo umijeće bilo je takvo da su se djeca svađala tko će s njim ići čuvati stoku, samo da čuju kako priča svaki put nešto novo, jer je svaka priča bila izmišljena u trenutku kad ju je pričao.

Ovdje se radi o rijetkom umijeću, a pripovijedanje uistinu jest umijeće, jer ono ne zahtijeva pretjeranu logiku i strukturu da bi postiglo svoju svrhu, nego razumijevanje svijeta koje ide mimo toga. Izvorna priča nije igračka iz Kinder jajeta, koju po uputama može sastaviti svatko, nego se ona rađa iz talenta, a u njoj se osjeća energija i život.

U tim ranijim vremenima, pripovijedanje je bilo jedan od rijetkih oblika razonode, ali sve priče, uz to što su zabavne, najčešće imaju i neku drugu svrhu. Kroz priče se upoznaje tradicija (bilo vlastita, bilo tuđa), mogu biti sredstvo obrazovanja prenoseći neku lekciju ili moralnu pouku, a kroz njih se također razvija kreativnost i mašta (mnoštvo dječjih knjiga ima one zadatke gdje djeca moraju završiti priču s razlogom).

Pripovijedanje se pojavljuje od zore čovječanstva u svim kulturama. Spiljski crteži, totemi, rezbarije na nadgrobnim spomenicima, kao i rituali, koji govore o djelima bogova i junaka ili o povijesti nekog plemena, nisu ništa drugo do pripovijedanje. Iako ove priče nisu u ustaljenoj formi usmenog pripovijedanja, one su ipak priče.

Najčešća forma pripovijedanja ipak je usmena, kada se nešto prepričava iz generacije u generaciju. Ovakvo pripovijedanje stvorilo je književnost, jer većina drevnih epova i pjesama imala je svoje pretke u toj oralnoj pripovjednoj tradiciji: Ilijada, Gilgameš i Beowulf vjerojatno su stoljećima bili recitirani, prije nego što su bili zapisani, kao što je Mijat Tomić postojao u pričama i pjesmama našega kraja nekoliko stoljeća prije nego što su zapisane legende o njemu.

Pričanje priča je na samom začetku civilizacije – društvo uopće počiva na osjećaju zajedništva. A taj osjećaj zajedništva pak ne nastaje sam od sebe, nego se gradi na mogućnosti (možda čak i potrebi?) da se ispriča vlastita priča i da se čuje tuđa, jer pripovijedanje služi dijeljenju i razumijevanju iskustava, koje se drugačije ne daju izreći.

Zato, vjerojatno, psiholozi i psihoterapeuti toliko inzistiraju na tome da njihov pacijent („klijent“) priča, dok oni slušaju – kroz pripovijedanje o bilo čemu čovjek uvijek govori o sebi. Zato je pričanje priča (čak i onih banalnih, tračanje, dijeljenje frustracija) na neki način pripovijedanje samoga sebe. Kroz to što netko priča pokazuje se kako taj netko razumijeva svijet. A u tome kako priča svoju priču pokazuje kako postavlja i razumijeva svoje mjesto u tome svijetu.

Priča, bilo ona za koju mislimo da je stvarna, bilo ona za koju znamo da je izmišljena, plijeni maštu, zato što najjače govori kroz ono što ne govori. Priče nisu tek podatak, lekcija ili poruka. Mogu i to čovjeku dati, ali one također nose kontekst razumijevanja sebe i svijeta. Zato se najbolje uči i o jednom i o drugom kroz priču.

Svatko, na primjer, zna onu priču o zecu i kornjači, i svatko iz nje izvuče manje-više istu poruku. Ali, zamislimo nekoga da priča tu priču i usred nje izravno kaže poantu. To bi uništilo misteriju i čar pripovijedanja, jer je suptilno kao cigla u vjetrobran. A pripovijedanje je umijeće i zato je suptilno. Priča, zato, postoji samo zbog onoga što izostavlja.

Mrsko mi

 

Tema teksta ovaj tjedan su (iznenađenje, iznenađenje) knjige. Ali moram priznati da sam dosadio samom sebi s pokušajima da izrazim nekakve kobajagi mudre misli ozbiljnim i polu-ozbiljnim tonom i s tom težnjom da dođem k nečem općeljudskom u iskustvu čitanja. Zato ću ovaj tjedan pisati o nečitanju.

U ovom tekstu pokušat ću pisati malo osobnije, s dojmovima i osjećajima (to nije isto što i patos!) i izražavati se kraćim, „normalnijim“ rečenicama.

Nakon ovog ograđivanja imam jedno priznanje: nikad nisam pročitao Rat i mir.

To je sramota, bar za nekoga tko je uživljen u knjige i književnost, radi u knjižnici i priča o nekakvoj ozbiljnoj literaturi. Tri sam puta pokušao čitati ovaj glomazni roman i svaki put sam odustao. Jednom oko stote, drugi put oko dvjestote stranice, a treći put dogurao sam samo do, otprilike, pedesete.

Nije stvar u tome da ne volim Tolstoja. Štoviše, drag mi je (pogotovo kad su u pitanju njegove pripovijetke), iako ću u onoj vječnoj raspravi, Dostojevski ili Tolstoj, uvijek odabrati Dostojevskoga.

Nije stvar ni u tome da mislim da je ovaj roman netrpljivo naporan – baš suprotno, znam da je s razlogom klasik. Jednostavno mi se nije pogodio u pravo vrijeme.

Nije Rat i mir jedina knjiga od koje sam odustao, daleko od toga. Nije ni jedina koju sam više puta pokušavao čitati, a da mi to nije pošlo za rukom, okom, čim li.

Nekada me ovo frustriralo, ovakvo odustajanje od knjiga. Zbog tog Rata i mira godinama me kopkao nekakav pasivni osjećaj krivnje, misao da bih ga trebao dovršiti, odnosno ponovno početi i završiti. Zbog obraza, ako ni zbog čega drugoga, jer, „halo, kako možeš govoriti o nekoj književnosti, a takvo kapitalno djelo nisi pročitao?“

U zadnje vrijeme mislim da je sasvim u redu odustati od knjige, zbog toga što smatram da često prisiljavanje na čitanje ubije užitak u čitanju. Nakon što knjigu pročitam na silu počnem čitati manje, jer čitanje tada doživljavam kao obvezu, a ne kao želju.

Ova potreba da se knjiga završi, bez obzira na to što ta knjiga, bar u tom trenutku, čovjeka frustrira stekne se (vjerojatno) u školi. Tada je čitanje zadatak koji i đak i nastavnik trebaju izvršiti, bez obzira na užitak, sviđanje ili osjećaj korisnosti koji se dobiva iz njega.

Ima knjiga koje se ne mogu čitati tako, školski, nego se čitaju u komadićima, po pedalj dnevno. Ali moguće je u njima uživati, jer uspjeh nakon tog pedlja vuče čovjeka da se toj knjizi vrati i sutra – takve se knjige čitaju mjesecima.

Ali to što je neka knjiga teška ne znači da je ona dobra književnost, nego samo znači da je teretna. Zato postoji razlika između knjige koja je teška, ali izaziva nešto u čovjeku i knjige koja je jednostavno dosadna. To je ona koja ne pogađa balans između mukotrpnog probijanja kroz ozbiljan tekst i ugode koju taj trud izaziva. Kako težina knjige ništa ne govori o njenoj kvaliteti, isto tako to što se neko djelo može pročitati u nekoliko sati ne znači da ono nije kvalitetno.

Shvatio sam, također tek nedavno, da to što neku knjigu nisam uspio pročitati ništa ne govori o kvaliteti te knjige, ili (ne)kvaliteti mene kao čitatelja, nego samo govori da još nije došlo vrijeme za nju. Možda nikad neće ni doći. I to je u redu.

Zimske knjige

 

Neusporedivo više ljudi dolazi u knjižnicu zimi nego ljeti, a i oni koji dolaze stalno, u ovo hladno doba godine dolaze puno češće. To je sasvim logično, jer zimi ljudi nemaju puno prilika za šetnju, a nema ni roštilja, svadbi, derneka. Kada sunce rano zađe, većina ljudi nema drugoga posla nego boraviti u kavani, gledati TV ili pronaći udobno mjesto, po mogućnosti uz vatru ili radijator, i čitati knjigu. Osim toga, čitanje je dobra izlika kada vam je mrsko izaći iz kuće jer je hladno.

Zimi se čitaju drugačije knjige nego ljeti, jer teško je natjerati se u sedmom mjesecu na knjigu kojoj se stranice broje u stotinama, dok je zimi ipak lakše izdvojiti sate i dane koje takve knjige zahtijevaju. Ljetne knjige, plažne knjige su one od dvjesto, dvjesto pedeset stranica, maloga formata i mekih korica, dok su zimske glomazne i (često) ozbiljnijeg sadržaja od „on je bio…“, „ona je vidjela“…

Šarm knjige zimi (ili bar njegov dio) upravo je u atmosferi, u romantici koja se uz nju veže. Snijeg, vatra, topla soba, čaj ili kuhano vino fenomenalno idu uz knjigu. I tada sve to zajedno ostavlja u čovjeku onaj čudni osjećaj kad se čini kao da je sve „tu“ i da taj mali svijet topline u sebi ima sve što bi čovjek ikada mogao poželjeti.

Postoje takozvani filmski maratoni, a zima je idealno vrijeme za knjiške maratone, vrijeme da se pročita cijeli opus nekog pisca, ili jedna knjiga koja je takva da se njome može učvrstiti kauč kad propadne.

Jedna od tih knjiga koje se čitaju zimi (jedna od onih kojima možete ubiti čovjeka koliko je teška) je Grof Monte Cristo. Knjiga ima tisuću dvjesto i kusur stranica, radnju koja se proteže desetljećima, ali ni u jednom trenutku nije dosadna.

Roman je izvorno objavljivan uz novine u nastavcima 1844.-46. (ondašnja, valjda, Igra prijestolja). Ovo je tada bio jedan od najpopularnijih romana Francuske, kasnije i ostatka Europe i svijeta. Vjerojatno je najčitaniji avanturistički roman ikada.

Naći ćete u njemu povijesne elemente kombinirane s fiktivnim likovima – a ne zna se što je bolje, jedno ili drugo, ili pak način na koji se svi oni isprepliću kroz nekoliko priča  u ovome romanu. Dijelom je tužan, dijelom dirljiv. Ponekad je ovaj roman osobna priča, ponekad romanizirani povratak Napoleona u Francusku nakon izgnanstva na Elbu i posljedice napoleonskih ratova, dok se pustolovine isprepliću s ljubavnom pričom.

Ovdje ćete naći priču o izdaji i osveti (znam, opraštanje je vrlina, bla, bla, ali nakon što čovjek isprati život Edmonda Dantesa, ta osveta je toliko zadovoljavajuća da se čovjek naježi), naći ćete također opise talijanskih karnevala devetnaestog stoljeća, zapetljane spletke (što ova sintagma čudno zvuči), napetost, prikaz života dokonih aristokrata, bijeg iz zatvora, potragu za blagom, životne priče političkih aktivista različitih strana onovremenih sukoba i mnoštvo drugih priča, pričica i slika.

Knjiga je zabavna – nije bez razloga ekranizirana, kako u filmovima tako i u serijama, mali milijun puta. Ona je također melodramatična do neba. Paraplegičari koji komuniciraju treptanjem, trovanja, djevojke koje se prerušavaju kao muškarci da pobjegnu od kuće, ubojstva supružnika zbog dijamanata i šarmantni gusari samo su ponešto među nadrealnim motivima ovoga djela, zbog kojih se čovjek zapita u kojem je deliriju Dumas morao biti da ga zamisli.

Istovremeno, ova knjiga je klasik (ne samo među avanturističkim romanima, nego i među ozbiljnijim knjigama) jer postavlja pred čovjeka pitanja o pravednosti, o oprostu, moralu i životu.

Kako se književnost uvijek sudi (a mora se suditi, ta ljudi smo), ne mogu odlučiti čemu je ova bliže, nekoj arhetipskoj španjolskoj sapunici zbog svih onih kompliciranih zapleta, zavrzlama i raspleta, ili nečemu poput Zločina i kazne, zbog introspekcije i pitanja koja pred svog čitatelja postavlja. I to je, vjerojatno, ono što je u njoj toliko privlačno.

Šminkanje

 

Postoji slavni trač o Hegelu koji tvrdi da je on, nakon što mu je netko prigovorio kako se neka teorija ne poklapa s činjenicama, odgovorio: „tim gore po činjenice“.

Bez obzira na to što ovaj to nigdje nije zapisao (i nije uopće jasno tko mu je to prvi pripisao), ta izjava se toliko često navodi u pseudo-intelektualnim krugovima da je postala dobrano izlizana. Potpuno je svejedno, za ovaj tekst, je li ta izjava Hegelova ili ne. Ono što je u njoj zanimljivo, ono što je ovdje tema, je ta čovjekova sklonost da ignorira ono što se ne slaže s njegovom slikom svijeta.

Stvari je najlakše uočiti na ekstremima, a to se pogotovo odnosi na one društvene i duševne pojave, kakvima se ovi tekstovi najčešće bave. Ekstrem u tom ignoriranju činjenica, pri laganju sebi i opravdavanju vlastitih laži najlakše je primijetiti kod ljudi koji imaju sklonost ka teorijama zavjere.

Neke od njihovih zanimljivijih ideja su: da je Zemlja šuplja i da unutra žive nekakvi ljudi (oni koji tvrde da je ravna su pitomi), da su piramide napravili vanzemaljci, da je engleska kraljica vampir, da 5G mreža uzrokuje koronu ili da Finska ne postoji (taj internet je stvarno čudan). Ove i ovakve teorije su zabavne, ali to što dolaze u nebrojenim varijacijama i stupnjevima iracionalnosti mnogo govori o čovjekovoj moći laganja sebi – a upravo ona, potpuno čovječna, jedinstvena njemu među svim stvorovima, vezuje ove teorije s onom izjavom o činjenicama iz prvog paragrafa.

Svojevoljno slijepilo nije svojstveno samo pristalicama ekstremnih teorija zavjere, nego je ono prisutno u ovoj ili onoj mjeri kod svakog čovjeka. Činjenice ovakvo slijepilo ne mogu uopće dotaknuti, zato što čovjek ne barata činjenicama, nego konceptima. Činjenica ne postoji neovisno o čovjeku, nego ona postaje samom sobom tek kada netko uvjeri sebe da je nešto relevantno i počne to nešto u svojoj glavi misliti kao činjenicu.

To da su činjenice nešto konceptualno i da one nikada ne mogu proturječiti činjenicama drugoga najlakše je uočiti, opet, na tom ekstremnom primjeru onih koji vjeruju u teorije zavjere, jer njima je nevjerojatno lako naći izliku, koja će objasniti zašto nešto nije činjenica. Sigurno ste uočili, ako ste ikada pokušali razgovarati s njima, da činjenice koje se ne slažu s njihovom slikom svijeta za njih jednostavno ne postoje.

Činjenice obično služe (ovdje se ne radi samo o zavjerama, nego generalno o ljudima) kao dodatni dokaz za već gotov zaključak, jer kada čovjek želi da nešto bude istinito, on generalno vjeruje da to već jest istinito.

Samozavaravanje je jedan od temeljnih elemenata tog ljudskog stanja koje se zove život. Ono je nekakav obrambeni mehanizam protiv onoga osjećaja banalnosti koji je opisan u Sizifu. Ne mora to laganje samom sebi biti na razini Don Quijotea da bi njegov utjecaj bio primjetan u životu lika i čitatelja – najčešće je ono, ustvari, u malim lažima, kakve su već najčešće i u životu i u književnosti.

Prepričavanje života samome sebi (taj fenomen također se naziva samosvijest) konstantan je proces samozavaravanja. To nije izričito laganje, nije ekstremno i lako primjetno, nego nježno šminkanje vlastitoga života pred sobom – samo malo uljepšavanje, isticanje nota koje se čine ljepše i važnije za nekakvu narativnu strukturu kakvu bi život „trebao“ imati.

Mislim da se upravo u ovome otkriva zašto neki likovi (ili autori) u toj književnosti čovjeku izazivaju grč. Čitati znači živjeti život s odmakom, ali usprkos tom odmaku i znanju da to napisano nije stvarno, postoje likovi koji čovjeku u nekim trenutcima toliko idu na živce da izazovu gotovo fizičku bol (Elizabeth iz Ponosa i predrasuda, Ana Karenjina, Gatsby, Narcis iz Narcisa i Zlatoustoga, manje-više svaki važan lik Dostojevskoga). A kada se to događa, to je trenutak kad se čovjek prepozna, kad zaviri ispod vlastitih maski. I upravo to je poanta (ili bar jedna od poanti) književnosti.

Ne znam

 

Priča mi Noga jutros vic: „Pita Haso Muju, koji su ljudi gori, oni koji ništa ne znaju ili oni koje ništa ne zanima? Ovaj reče: „Ne znam i nije me briga.““

Mislim da su gori i od jednih i od drugih oni koji sve znaju. Znate već na kakve ljude mislim – ipak je mnogo tih koji se razumiju u sve, od nogometa, preko globalne politike, makro-ekonomije do toga kako je točno Bog stvorio svijet i gdje je pogriješio kad ga je stvarao.

Ironično je i čudesno što su ovakvima sredstvo informiranja najčešće slike s interneta ili priče iz kavane, a ne ozbiljni članci, ili (nedajBože, fuj puno slova) knjige.

Njihove priče su uvijek velike i važne, oni će svoje sugovornike nonšalantno uvjeravati da je Angela Merkel gumena patka ili gušter na kome je netko vršio ozbiljne plastične zahvate. I slušajući ih (ili čitajući, jer takvi ljudi vole pisati) čovjek ostaje napola nesiguran je li taj što priča/piše lud ili prodaje neku foru. Jednostavno ne želi biti sudionik te mahnitosti pa neće ni pokušati s takvim razgovarati, jer lakše je odustati, kao što se inače uz njih odustaje od života.

Žao mi je ljudi koji sve znaju, jer su sigurno usamljeni. Zamislite živjeti život tako da nikada ne pomislite da je naspram vas druga osoba, sa svojim mišljenjima, stavovima i osobnom povijesti. Zamislite ne dopustiti sebi da susretnete drugoga čovjeka – ravnopravno. Upravo to čini onaj koji se postavlja u poziciju da sve zna o svemu/bilo čemu.

Takvi ljudi su sami sebi nepomični temelj svijeta i slaganje/neslaganje drugih s njihovim stavovima nije pretjerano važno, jer su se svojevoljno onesposobili da ih uopće dožive kao jednake sebi. Štoviše, baš neslaganje je dokaz toga – jer onaj koji se ne slaže sa sveznajućim čovjekom nužno je gluplji od njega. Takvi ljudi su cijepljeni od mogućnosti suosjećanja.

Zaglušuje taj šuplji krik lažnog samopouzdanja koji ispuštaju ovi ljudi koji sve znaju. Užasan je i tužan, jer u njemu se čuje samo strah pred nepoznatim.

Čovjeku je jako teško reći „ne znam“, upravo zbog ovoga straha pred nepoznatim (vjerojatno tu također ima neke kolektivne traume iz školskih dana, gdje smo godinama dresirani da ne smijemo reći da ne znamo). Urođeno je to da žudimo za krajem narativa, za dovršetkom priče. Time što neka priča, bila ona iz „stvarnoga života“ ili književnosti, ima jasan konac (ma kako nakaradan, važno je da je jasan), ona čovjeku pričinja zadovoljstvo, jer se čini kao da je neka svrha ostvarena.

Ovo je vjerojatno nekakva projekcija – čini se kao da se čovjek na neki način pokušava uvjeriti da su priče svrhovite, pa da će i njegova na koncu također biti svrhovita. Književnost je na neki način ogledalo života, a njena forma (roman je omiljeni izraz književnosti našega doba s razlogom) i sadržaj (zaokružena, polirana i dovršena priča) reflektiraju ono što publika (takva kakva već jest) od nje želi, odnosno u nju publika projicira ono što želi od vlastitog života.

Zato su knjige koje završavaju otvoreno, bez jasnih zaključaka, često iritantne. I baš zato ih se čitatelj nikako ne može otarasiti – zato što one razaraju tu žuđenu projekciju zaokružene priče. Na primjer, mnoge iznervira Kafkin Proces upravo zbog toga što nema jasan kraj. Beckettov Godot bi izgubio svu svoju težinu i (ironično) smisao da uđe na pozornicu, ali bi vjerojatno bilo lakše čitateljima/gledateljima, koji ga nakon toga ne bi imali potrebe nikada ponovno doživjeti.

Ono što je jako čudnovato je da je cijeli taj konstrukt infantilan i suvišan, jer prekrasno je kako se čovjek lako osjeća kad prizna da ne zna. Iskreno, dječji, blaženo: „ne znam“. Teško je to izgovarati, dok se čovjek ne navikne (pogotovo pred drugima), ali ove dvije riječi „ne znam“ su nešto što čovjeka uistinu oslobađa od vlastitih očekivanja. I iznimno su iritantne onima koji sve znaju.

U nedovršenosti svijeta i čovjeku koji sebi dopušta da bude nedovršen moguća je nada u to da može biti bolje – da on može biti bolji. Neznanje je deterdžent za talog uma, lijek za pretenziju na objektivno znanje. Iskreno neznanje je oslobođenje od oholog zamišljanja sebe kao poznavatelja božanskog zakona i uvjerenosti u vlastitu pravednost.

Oće li, Sizife?

 

Jučer govori jedna žena, koja je u knjižnicu svratila na brzinu, kako je djeca požuruju. Kažu: „Uzmi bilo koju knjigu. U svakoj su svejedno slova.“

Genijalna je ova izjava. Ona je potpuno istinita, kao što je istina da to što čovjek uopće čita za nekoga drugoga nema apsolutno nikakvo značenje i nikakvu vrijednost. Međutim ovo nije primjenjivo samo na čitanje, nego na sve – bilo koji čin, bilo koji život za izvanjskog promatrača nema značenje. Odnosno, izvana se čini da je svaki čovjek uvijek Sizif.

Mitski Sizif „zaslužio“ je svoj kamen time što je prevario bogove nekoliko puta i osuđen je da ga cijelu vječnost gura uz brdo i uvijek s toga vrhunca, kad ga napokon izgura, gleda kako se kotrlja niz brdo i ide opet za njim.

Očigledne su paralele Sizifove kazne i proleterskoga života, a svi smo na ovaj ili onaj način proleteri pod jarmom kapitalizma, čak i oni koji se smatraju kapitalistima. Možda je najpopularniji opis, bar na prostoru bivše Jugoslavije, ovoga suvremenog sizifovstva onaj Ekrema Jevrića (da, mislim baš na onu pjesmu Kuća poso).

Potraga za značenjem, srećom, smislom – kako se to već zvalo – opća je ljudska potreba. I ona je uvijek Sizifov posao, jer svakodnevno življenje rijetko ima jasno vidljiv smisao – ta samo iznimno ohol čovjek može misliti da su njegovi postupci nešto monumentalno i kozmički značajno. Ipak čovjek mora vjerovati da ide kroz život sa značenjem i svrhom, da djeluje iz dobrih ili dubokih razloga – makar je svakome izvjesno da su pokreti kroz koje čovjek prolazi kroz svoj dan više određeni snagom navike, nego nekakvim razlogom.

U svakom čovjeku postoji ova navada samozavaravanja (možda bi ovdje čak trebalo stajati „potreba za samozavaravanjem“). To je, u ovom kontekstu, onaj običaj da se svakodnevni postupci (kako drugih ljudi, tako i vlastiti) dramatiziraju i promatraju kao rezultat različitih razloga i uzroka. A ti „uzroci“ i „razlozi“ najčešće su samo opravdanja za ono što čovjek čini inercijom.

Možda su priče, knjige i filmovi o herojima baš zato popularni: čovjeku se lako suživljavati s njima i njihovim patnjama, jer to suosjećanje s patnjom heroja svakoj drugoj muci u životu daju nekakvo pseudo-opravdanje. Te muke heroja imaju smisla – oni ipak spašavaju svijet, bilo od vanzemaljaca, bilo od ljudskog ološa. Pa valjda i one druge koje nisu herojske, po nekakvom zakonu sličnosti, moraju također imati bar nekakvo značenje.

Kad se ovo opiše ovako surovo, izgleda da tragedija svakoga Sizifa nije njegov uzaludan rad, nego svijest o tome da je Sizif i da mu je suđeno biti bez nade. Ali za Alberta Camusa, koji je ovo opisivao u svom poznatom eseju Mit o Sizifu, „nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom“ i upravo u tim trenutcima, dok Sizif gleda kamen kako se kotrlja i dok je svjestan toga da opet ide za njim, on može smatrati „da je sve dobro.“

Ovaj esej je nekakav polu-poziv, poticaj, ali ne na nadu, nego na svojevrsnu lucidnost, na prkos, na revolt. Iza toga stoji ideja da je kamen Sizifov, a ne Zeusov – usprkos svom besmislu i beznađu, Sizif je taj koji svojem poslu daje ili oduzima smisao. Bio on čistač, gurao kamen, ili bio američki predsjednik. Potpuno je svejedno.

Ove nepune četiri stranice Camus završava riječima: „Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnoga.“