Zimske knjige

 

Neusporedivo više ljudi dolazi u knjižnicu zimi nego ljeti, a i oni koji dolaze stalno, u ovo hladno doba godine dolaze puno češće. To je sasvim logično, jer zimi ljudi nemaju puno prilika za šetnju, a nema ni roštilja, svadbi, derneka. Kada sunce rano zađe, većina ljudi nema drugoga posla nego boraviti u kavani, gledati TV ili pronaći udobno mjesto, po mogućnosti uz vatru ili radijator, i čitati knjigu. Osim toga, čitanje je dobra izlika kada vam je mrsko izaći iz kuće jer je hladno.

Zimi se čitaju drugačije knjige nego ljeti, jer teško je natjerati se u sedmom mjesecu na knjigu kojoj se stranice broje u stotinama, dok je zimi ipak lakše izdvojiti sate i dane koje takve knjige zahtijevaju. Ljetne knjige, plažne knjige su one od dvjesto, dvjesto pedeset stranica, maloga formata i mekih korica, dok su zimske glomazne i (često) ozbiljnijeg sadržaja od „on je bio…“, „ona je vidjela“…

Šarm knjige zimi (ili bar njegov dio) upravo je u atmosferi, u romantici koja se uz nju veže. Snijeg, vatra, topla soba, čaj ili kuhano vino fenomenalno idu uz knjigu. I tada sve to zajedno ostavlja u čovjeku onaj čudni osjećaj kad se čini kao da je sve „tu“ i da taj mali svijet topline u sebi ima sve što bi čovjek ikada mogao poželjeti.

Postoje takozvani filmski maratoni, a zima je idealno vrijeme za knjiške maratone, vrijeme da se pročita cijeli opus nekog pisca, ili jedna knjiga koja je takva da se njome može učvrstiti kauč kad propadne.

Jedna od tih knjiga koje se čitaju zimi (jedna od onih kojima možete ubiti čovjeka koliko je teška) je Grof Monte Cristo. Knjiga ima tisuću dvjesto i kusur stranica, radnju koja se proteže desetljećima, ali ni u jednom trenutku nije dosadna.

Roman je izvorno objavljivan uz novine u nastavcima 1844.-46. (ondašnja, valjda, Igra prijestolja). Ovo je tada bio jedan od najpopularnijih romana Francuske, kasnije i ostatka Europe i svijeta. Vjerojatno je najčitaniji avanturistički roman ikada.

Naći ćete u njemu povijesne elemente kombinirane s fiktivnim likovima – a ne zna se što je bolje, jedno ili drugo, ili pak način na koji se svi oni isprepliću kroz nekoliko priča  u ovome romanu. Dijelom je tužan, dijelom dirljiv. Ponekad je ovaj roman osobna priča, ponekad romanizirani povratak Napoleona u Francusku nakon izgnanstva na Elbu i posljedice napoleonskih ratova, dok se pustolovine isprepliću s ljubavnom pričom.

Ovdje ćete naći priču o izdaji i osveti (znam, opraštanje je vrlina, bla, bla, ali nakon što čovjek isprati život Edmonda Dantesa, ta osveta je toliko zadovoljavajuća da se čovjek naježi), naći ćete također opise talijanskih karnevala devetnaestog stoljeća, zapetljane spletke (što ova sintagma čudno zvuči), napetost, prikaz života dokonih aristokrata, bijeg iz zatvora, potragu za blagom, životne priče političkih aktivista različitih strana onovremenih sukoba i mnoštvo drugih priča, pričica i slika.

Knjiga je zabavna – nije bez razloga ekranizirana, kako u filmovima tako i u serijama, mali milijun puta. Ona je također melodramatična do neba. Paraplegičari koji komuniciraju treptanjem, trovanja, djevojke koje se prerušavaju kao muškarci da pobjegnu od kuće, ubojstva supružnika zbog dijamanata i šarmantni gusari samo su ponešto među nadrealnim motivima ovoga djela, zbog kojih se čovjek zapita u kojem je deliriju Dumas morao biti da ga zamisli.

Istovremeno, ova knjiga je klasik (ne samo među avanturističkim romanima, nego i među ozbiljnijim knjigama) jer postavlja pred čovjeka pitanja o pravednosti, o oprostu, moralu i životu.

Kako se književnost uvijek sudi (a mora se suditi, ta ljudi smo), ne mogu odlučiti čemu je ova bliže, nekoj arhetipskoj španjolskoj sapunici zbog svih onih kompliciranih zapleta, zavrzlama i raspleta, ili nečemu poput Zločina i kazne, zbog introspekcije i pitanja koja pred svog čitatelja postavlja. I to je, vjerojatno, ono što je u njoj toliko privlačno.