Proces i pobuna

 

Tekst koji je na ovome blogu objavljen prošlog tjedna govorio je o Utopiji i utopiji – o nekoliko detalja iz knjige Thomasa Morea i o idejama koje (možda) stoje iza književnosti koja govori o utopijama. Ovaj tjedan, ovaj tekst nastavlja k istim idejama, ali iz suprotnog smjera pa će govoriti o distopijama.

Nakon dvaju svjetskih ratova i kolektivne traume koju je čovječanstvo sebi uzrokovalo njima i njihovim posljedicama utopija se ne može pisati, niti se utopijsko društvo može zamišljati. Utopija je jedna vrsta sna, ideja koja igra na granici mogućega, makar ne i vjerojatnoga. U tome ona je nešto blisko poeziji, a T. Adorno napisa da je barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza.

U suvremenoj kulturi nema traga utopijskim idejama. Ne može ih ni biti, jer je iznesen na vidjelo barbarizam čovječanstva i to da su kultura, umjetnost i filozofija, duh društva i civilizacije, doživjeli apsolutni neuspjeh. I taj neuspjeh se nastavlja. Ta Auschwitz nije gotov, samo je preselio.

Upravo zbog toga što ne može biti utopije, česta tema u književnosti i filmu su distopijska društva. Distopija služi istoj svrsi kao i utopija, samo joj prilazi iz drugoga smjera. A ta svrha je opet dvostruka: distopija je utjeha, ponajprije, jer misao da može biti gore jest svojevrsna utjeha. Druga svrha distopije je terapeutska – odnosno bar to pokušava biti. Ta terapija nije u sferi čovjekovog psihološkoga, nego političkoga i socijalnoga života.

Slike distopijskih društava dolaze u beskonačnim oblicima i ukusima. Neka su proizvod užasne tiranije ili apokaliptičnih događaja. Druga nastaju iz jednostavne redukcije svijesti na sebični interes koji ne dopušta susret s drugim, ili iz ekonomske neravnopravnosti istjerane do krajnjeg logičkog apsurda.

Ono što je zajedničko svim distopijama je aktivna borba za moć. Odnosno borba onih koji imaju moć protiv mogućnosti drugoga da bude slobodan, jer bi to bila sloboda od njihove moći. Sva društva koja su opisana u knjigama kao što su Divni novi svijet, Proces, 1984. i Igre gladi, ili u filmovima kakvi su Mad Max i Matrix dijele jednu zajedničku točku: paničnu borbu protiv slobodnog mišljenja, protiv umova otvorenih za nešto novo i pristupa informacijama.

Distopija kao umjetnički izraz je (iako je i ona prilično izlizana konzumerizmom) jedan od rijetkih glasova širokog dosega koji pozivaju na pobunu protiv već prisutne distopije. Ova distopija je dosadna, kapitalistička, sveprisutna pa se u njoj teško buniti. Pogotovo se teško buniti zbog toga što veliki brat nije očit, nego se kontrola vrši kroz meku moć, na suptilan način. Marketing određuje čime se čovjek hrani, bilo fizički, bilo mentalno (rijetko tko uzima jogurt po koji se mora sagnuti – ili gleda ispod trećeg rezultata na Googleu). Informacije su već probrane, sanitizirane i servirane, davno prije nego što su došle na raspolaganje „krajnjem potrošaču“.

Distopija (ova umjetnička) je neobičan glas u komfornoj distopiji – ona postavlja nelagodna pitanja, širi neortodoksne ideje o širem svijetu i poziva, nekad suptilno, nekada bučno, na političku transformaciju, o kojoj drugdje nema glasa.

U varijacijama na temu distopijskog društva, u nevjerojatnoj širini njihovih prikaza, teško možete susresti knjižnicu. Knjižnica je u svojoj biti suprotna ograničenju, suprotna cenzuri. Ona je mjesto gdje su ljudi slobodni da mogu istraživati, sanjati i osjećati.

Zato se svrha knjižnice ne završava u tome da u njoj đaci mogu posuditi lektiru, ili da bude arhiv. I jedno i drugo je važno, ali sama knjižnica kao takva važna je za društvo i za čovjeka koji želi rasti. Ona treba biti utopijsko mjesto, gdje se isprobavaju nove ideje i prostor u kojem se utažuje znatiželja. Knjižnica također predstavlja mogućnost da se nađe način da se raspiri pobuna (bune uvijek počinju stranicama, nekad paljenim, nekad čitanim), makar ona bila tiha i sramežljiva – pobuna koju čovjek u sebi potajno nosi.

Čaj od ironije

 

Thomas More bio je zanimljiv povijesni lik. Ukratko: bio je pravnik, povjesničar, državnik i humanist, proglašen je svetim, smaknuo ga je kralj kojemu je tri godine služio kao kancelar i, ono što je za ovaj tekst najvažnije, bio je pisac.

Objavio je svoju poznatu Utopiju prije 505 godina. Knjiga je uistinu nevjerojatna, a i mora biti takva da bi ostala poznata i čitana petsto godina nakon što je napisana – teško je zamisliti da će ijedna knjiga danas napisana ostati ne samo čitana, nego i aktualna nakon pola tisućljeća.

Suvremeni čitatelj treba, međutim, imati na umu da većina literature na koju smo naviknuti kao svojevrsni pogon za razvoj književnog djela koristi likove. Od Hamleta, preko Zločina i kazne do Harry Pottera likovi su ti zbog kojih se sve događa (ovo se odnosi i na djela koja nemaju jasnu i određenu fabulu). Osobna povijest, odnosi prema roditeljima ili njihov nedostatak, unutarnji i ideološki sukobi glavnoga lika su ono što uvlači čitatelja u priču.

Utopija je zbog toga (ali ne samo zbog toga) neobična čuvstvima suvremenih knjigoljubaca: likovi služe iznošenju ideja i utoliko ni pisca ni čitatelja ne brinu pretjerano ni osobna povijest ni psihološko oblikovanje Rafaela Hitlodeja. Ono čemu on služi je iznošenje određenog sklopa ideja i svaki dio njegovog lika sadržan je u tome. Na primjer, on je Portugalac zbog toga što je logično da je Portugalac: oni, po ondašnjem urbanom mitu, putuju i istražuju pa ako već pisac piše istraživača…

Ime toga glavnoga lika zvuči neobično, ustvari ono je ironično, pametno i smiješno i nema apsolutno nikakve veze s Portugalom. „Rafael“ je hebrejsko ime, znači „Bog liječi“ i izravna je referenca na anđela, glasnika Božjeg koji liječi slijepce (puno govori takvo ime glavnoga lika u knjizi koja govori o državom uređenju). „Hitlodej“ bi na grčkom značilo, otprilike „onaj koji širi besmislice“.

Ovakvo ime, koje je odriješeno od osobne povijesti lika vezano je pak s ovim dvama mrtvim jezicima, sa nekompatibilnim svjetonazorima, s europskom kulturom koja svoje korijene ima baš u tim antagonističnim svjetovima, grčkom i hebrejskom.

Treba li ono što ovako nazvan lik priča shvatiti ozbiljno ili kao glupost, što mu prezime govori? Možda baš takav lik treba Europi, kako ondašnjeg, tako i današnjeg vremena, da je izliječi od nje time što priča budalaštine? Ili se možda tek autor ograđuje imenom od potencijalne cenzure? Ili je možda sve to zajedno i još štošta?

Ime glavnoga lika nije jedina igra riječima koju čitatelj sreće u knjizi. Već u naslovu najavljene ovakve jezične igrarije pokatkad više govore nego sami tekst, ili upućuju na dodatna, nenadana značenja onoga što likovi izriču. Ili ne izriču.

Knjiga se izvorno zove De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia (O najboljem stanju države i o novom otoku Utopiji). Raniji naslov bio je još duži od ovoga, a prva igra riječi u djelu već je u naslovu knjige i imenu otoka/države koja se opisuje, jer bi Englezi grčku riječ  „utopia“ čitali isto kao „eutopia“. Obje riječi dolaze iz toga „topos“, što znači „mjesto“. Kad se dodaju prefiksi „u“ i „eu“, te riječi znače „ne-mjesto“ i „dobro-mjesto“.

Cijela knjiga je nakupina ovakvih paradoksa, ironija i izmišljenih imena koja govore više nego cijeli opusi pisaca i mislilaca. Među ostalim, More je pravnik – istovremeno u Utopiji kritizira pravnike.

Ovo djelo, kao i svako utopijsko zamišljanje, ima određenu svrhu, a ona je, čini mi se, dvostruka: prvo, da pruži čovjeku svojevrsnu utjehu, nadu da može biti nešto drugo (makar to bilo potpuno strano čovjeku, jer utopija je „ne-mjesto“ i kada bi postala mjesto, nestalo bi onoga dobroga u tome mjestu). Od zore civilizacije čovjek zamišlja ovakva idealna društva i uređenja, zvao ih Atlantida, Utopija, raj, dženet ili vječna lovišta. I cijela poanta tih društava je da su nedostupna.

Druga svrha svake utopije je u tome da fantazija (irealno, besmislica, Hitlodej) o društvu koje nije izliječi (Rafael) društvo koje jest. To ne čini iznoseći neku kolosalnu istinu, jasno razložen statut onoga što treba biti, nego upućuje na ono što je suvišno. Hitlodeju, filozofu, avanturistu, knjigoljupcu i pričaocu gluposti nije cilj da ikoga opameti, nego da bar nekoga, bar malo odbudali.

Glumci života?

 

Predstava kao umjetnički izraz nastaje s prvim religijskim plesovima u arhaičnim društvima. Kazalište, međutim, u formi u kojoj ga danas poznajemo, nastalo je u antičkoj Grčkoj u šestom stoljeću pr. Kr. Vjerojatno najpoznatiji teatar na svijetu nalazi se u Epidauru, sagrađen u 4. st. pr. Kr., a i danas je u funkciji. Akustika toga čudesnog zdanja proučava se još uvijek, jer je napravljeno tako da svaki zvuk iz sredine amfiteatra (Grci su tu sredinu kazališta zvali orchestra) slušatelji čuju šezdesetak metara daleko. U njega je moglo stati 12 do 14 tisuća ljudi.

Najpoznatije predstave Grčke i danas se izvode i čitaju. U njima se nalazi nevjerojatna povijest, a kroz njih se otkrivaju dubine čovjekove podsvijesti. Sofoklovom Antigonom, Euripidovom Medejom i Eshilovim Prometejem bavili su se i bave se filozofi, znanstvenici i psiholozi od kad su te tragedije nastale do danas.

Iako su ove drame stare nekoliko tisuća godina, razumljivije su, na neki način od suvremenih. Čini mi se da je tako jer su one plod grčkoga duha koji se izražava jednostavno, kako u umjetnosti, tako i u arhitekturi i u filozofiji. Kad ovdje stoji riječ „jednostavno“, mislim to da se duhovni život antičkog čovjeka, u umjetnosti izražen, čini cjelovitim.

Za antiku postoji čovjek, postoji svijet/priroda i postoje bogovi, što je relativno jednostavan svjetonazor, dok je glavno obilježje života modernoga čovjeka, kao i njegova svjetonazora, to da je fragmentiran. Iz trenutka u trenutak okolnosti, informacije i životno stanje se mijenjaju i ta vječna promjena rađa fragmentiranu umjetnost. Na neki način, ipak, čovjek je ostao isti u svojim željama, nadama i gađenjima. Ta nitko nema problem koji je imala Antigona ili Edip (bar se nadam), ali nešto iz njih govori mimo vremena i prostora koji nas razdvaja.

Iako je Antigona povijesno beznačajna naspram kralja Tebe, ona je središnji lik tragedije. Medeja je vještica, dok je Jazon heroj, a drama je po njoj nazvana. Prometej je napravio objektivno sitni nered bogovima (u usporedbi s onim što su u mitovima radili ti grčki bogovi), a za dramu važniji je od Zeusa?

Tragedija kao umjetničko djelo može opisivati važne događaje. U središtu joj mogu biti „uzvišene teme“. Ali ono što je tragično u tragediji nije kozmički događaj, nego osobni. Čak i da se opisuje konac svijeta, on nije tragičan jer završava svijet, nego zato što nosi konac čovjeka. Ito jednoga čovjeka.

Možda se upravo u ovome, što je tragedija uvijek tragedija pojedinca, krije ono bitno. U toj pojedinačnoj tragediji otkriva se emocija, energija, život koji je življi od života.

Možda, ipak, iza te tisućljetne potrebe za teatrom stoji nešto drugačije, nešto bliže kakvom konkretnom psihološkom stanju? Jer predstava na nenasilan način iznosi pred čovjeka određeni osobni život, međutim od toga života koji nam se prikazuje odijeljeni smo ulogom promatrača. Promatrač se može prepoznati ili ne prepoznati, kako mu volja. On može o onome što se na pozornici nalazi objektivno suditi. A uvijek sudi, jer poznaje (ili misli da poznaje) razloge zbog kojih lik djeluje – ta uvijek su oni već u njemu.

Tragedija je ples samozavaravanja i samospoznaje. Ona gradi i ruši i jedno i drugo. Time što otklanja emocionalni teret, izmiještajući ga na pozornicu, ona omogućuje da se (koliko-toliko) racionalno promotri određeno duševno stanje. Gledalac, dakle, promatra sebe, kojega predstava predstavlja, no uvijek ostaje slobodan da se u njoj ne prepozna.

Tragedija na taj način neinvazivno, prikazujući život drugoga, zadire ispod svih maski, svih slojeva samozavaravanja koje čovjek na sebi nosi. Ona dopušta da gledalac povjeruje ili ne povjeruje da su razlozi za njegove postupke i njegova opravdanja vlastitih postupaka isti.

A možda pak ova vječna fasciniranost čovječanstva tim „daskama koje život znače“ ima svoj korijen i u tome što na nekoj razini svi, bar ponekad, znamo da smo glumci u predstavi vlastitog života?

Saharski El Dorado

Potreba čovjeka da za sobom ostavi nekakav znak postoji od kad postoji i čovjek – nedavno je u Indoneziji na zidu špilje nađena slika svinje, koja je stara preko četrdeset tisuća godina. Ta potreba drevnoga čovjeka ista je kao i potreba đaka da se potpiše na školske klupe, navijača da naslika grafit, pjesnika da objavi zbirku. Ona je univerzalna i nadilazi generacijske, kulturalne i geografske razlike. Svaka varijanta ostavljanja simbola sebe koji će trajati (možda je i potreba za potomstvom tek varijacija na ovu temu?) jest ustvari krik budućnosti: „Ja sam bio tu!“.

Bez obzira na to iz kojega povijesnog perioda do nas živućih dolaze, svaki od njih ima svoju vrijednost. Kod nekih, ta važnost je osobna i ovakvi spomenici, bili oni slike, rezbarije, arhitektonski ostatci ili rukopisi važni su samo za nasljednike onoga tko je došao prije. Neki su lokalni ili regionalni i ograničeni su u svojoj važnosti. Neki su pak važni za cijeli svijet. (Namjerno pišem o važnosti, a ne o vrijednosti, jer se o vrijednosti ne usuđujem govoriti – ona bi bila nešto objektivno, a u objektivnost sumnjam.)

Veliki broj spisa starih Grka i Rimljana do nas nije došao izravno iz Grčke ili Italije, nego preko velikih muslimanskih učilišta Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike, jer su barbarski preci današnjih Europljana revno palili manje-više sve na što su naišli. Nasljednici ovih barbara, uzvišeni europski prosvjetitelji, preko tisuću godina kasnije opravdavaju ropstvo time što govore da su Afrikanci ljudi bez pisma, bez civilizacije, bez povijesti i bez sjećanja – da su druga klasa ljudi, da su praktično neljudi.

Timbuktu u državi Mali je nekoliko stoljeća bio centar trgovine i kulture, a o njemu ovdje pišem jer je nekoliko stoljeća bio jedno od najvažnijih mjesta za znanost i kulturu na cijelome svijetu. Ovaj grad bio je dom učenjaka i znanstvenika od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća. Kasnije su se u Europi proširile glasine o ovome gradu kao o afričkom El Doradu, kao nečemu mitskom, gotovo fantastičnom.

Na neki način, to je istina – bar za ljubitelje kulture i knjiga: bogatstvo Timbuktua nije zlato, nego nevjerojatna tradicija koje se drže mnoge obitelji, a to je čuvanje starih rukopisa i knjiga i njihovo prenošenje iz generacije u generaciju. Početkom ovoga tisućljeća počelo je prikupljanje tih rukopisa da bi se dokumentirali i da bi se restaurirali.

2012., međutim, nastaje problem: religijski ekstremisti u Sjevernoj Africi, koji ne ljube pretjerano povijest, a još manje to što se povijest islama kakva se nalazi u ovakvim rukopisima nemalo mimoilazi s njihovom ideologijom, počinju harati sjevernim Malijem. Budući da i oni pažljivo gaje tradiciju paljenja svega što im se nađe na putu, knjižničar Abdel Kadel Haidara počeo je pripremati za egzil rukopise iz knjižnice koju je utemeljio i ostalih 45 knjižnica i arhiva u Timbuktuu.

Tijekom sljedećih devet mjeseci, preko 350 tisuća rukopisa, od kojih su najstariji iz 11. stoljeća, prošvercano je iz okupiranog područja u glavni grad Malija. To je putovanje od preko tisuću kilometara, a knjige su transportirane u metalnim kovčezima između zaraćenih strana. Prevozili su ih na džipovima, na brodovima uz rijeku Niger, na nekim dijelovima puta nosili su ih magarci. Kad su se džihadisti povlačili iz Timbuktua, zapalili su knjižnice iza sebe, međutim u njima je ostalo „samo“ 4 200 rukopisa.

Sačuvani su razni spisi, većinom na pergamentima koji su napravljeni od kozje kože, makar ima iznimnih primjeraka, kao što je pozlaćeni rukopis Kurana na ribljoj koži. Spašeni su, osim religijskih spisa, rječnici, varijanta enciklopedije, filozofski rukopisi, matematički traktati i različiti spisi koji se bave astronomijom.

Nakon što je većina rukopisa spašena od prijetnje vatrom time što preseljeni iz Sahare u južni dio Malija, u budućnosti će ih knjižničari i restauratori morati čuvati od vlage, koja je nakon vatre najveći uništavač knjiga.

Ovaj tekst pišem da ispričam jednu priču koja me inspirirala. Pišem, također, da sebi objasnim zašto je ono što radim važno. Pišem, istovremeno, da poručim vama, koji ovo čitate: bilo da ispuštate vlastite krikove u budućnost, ili na neki način prosljeđujete baklju čuvanjem ostataka prošlih vremena, u svakom slučaju ostavljate za sobom nešto važno. Zato ne činite to bilo kako.