Očekivanja i okviri? – kratko o donaciji Andrije Vučemila FKTG

Čudno je pisati o piscu. Zvuči blago apsurdno: ako mu je pisanje već struka, zar ne bi bilo logičnije da je napisao nešto o sebi? Čudno je početi tekst o čovjeku s kojim nikada nisi sjeo, kojega nikad nisi vidio ili, ako i jesi, nisi toga bio svjestan.

Andriju Vučemila nisam poznavao, ne sjećam se da sam ga ikada sreo. Evo, u jednom paragrafu, ono što sam znao o Andriji Vučemilu, a sve se to da pronaći u vijestima o njegovoj smrti 4. siječnja 2020. godine:

Rodio se 1939. u Oplećanima kraj Tomislavgrada. Iz gimnazije otišao na Goli otok, gdje je proveo pet godina. U bivšoj državi pod vlastitim imenom objavio je jednu zbirku pjesama, a kasnije je pisao pod pseudonimima te je pod pseudonimom radio kao kazališni redatelj. Jedan je od osnivača Naših Ognjišta i Književne Rijeke. Nakon 1990. nastavio se baviti kazalištem i ponovno počeo objavljivati poeziju, za koju je osvojio nekoliko književnih nagrada.

Ovih nekoliko šturih podataka ne govore mnogo o čovjeku, ne govore ništa o tome kako je živio, što je osjećao, na koji je način mislio, ali već se iz njih da nazrijeti da nije bio tipičan. Međutim, znajući ove podatke već sam izgradio neka očekivanja – ljudski je zaključivati iz poznatoga o nepoznatome i misliti kako već nešto znamo, a i ono što ne znamo, kada dođe, lako će se uklopiti u okvir koji sebi stvorimo.

Bio sam zadovoljan time što znam o Andriji Vučemilu, i u tom zadovoljstvu mislio sam, na neki način, da sve znam. Naravno, ta zadovoljna oholost živjela je dok se nisam počeo baviti njegovom donacijom knjiga Franjevačkoj knjižnici u Tomislavgradu. Donirao nam je preko 4 tisuće jedinica građe, a kada sam otvorio prvi paket ove donacije, onaj sagrađeni okvir očekivanja jednostavno se rasplinuo.

Što čovjek čita puno govori kakav je čovjek – nije uzalud ostala aktualna ona uvreda/izreka Tome Akvinskog o čovjeku jedne knjige (homo unius libri). Andrija Vučemil nije bio čovjek jedne knjige – štoviše – ostao sam šokiran širinom literature i, iz nje zaključujući, širinom ovoga čovjeka. Teme kojima sam morao posvetiti posebne police dok sam raspoređivao njegove knjige su, naravno poezija, proza, kazalište, povijest i politika. To je bilo očekivano. Međutim, svoju policu dobile su i filozofija, psihologija, slikarstvo, religija, teorija jezika, teorija književnosti, kinematografija, knjige na stranim jezicima i, meni najdraža polica, koju sam (radosno frustriran) naslovio: „Pojma nemam“.

Ova paradoksalna fraza radosno frustriran do sada elegantno sažima moje bavljenje ovim knjigama. Frustriran sam time koliko sam, kao zaljubljenik u knjige i kao čovjek, još uvijek uzak. Radostan sam kad vidim koliko i moj svijet može biti širok. Frustriran sam time što nema više ovakvih ljudi, a radostan što se, očito, može naći poneki.

Ne znam, još uvijek, i vjerojatno nikada neću u potpunosti znati što se sve nalazi u knjigama koje su ostale iza ovoga čovjeka, kroz koje on na neki način nastavlja živjeti, kako kroz mene, koji im pokušavam stati u kraj i smjestiti ih u okvire naše knjižnice, tako i kroz sve koje će ona obogatiti kada pronađu te knjige u tim našim okvirima.