Ima dana koji nisu trebali svanuti

Ovo ljeto ponovno nam u knjižnicu dolaze turisti, ali prije ove „granične situacije“, dolazili su puno češće. Među tim posjetiteljima koji bi došli poviriti što se događa, prije dvije godine zatekla se ovdje jedna grupa Austrijanaca – ne naših domaćih, nego originalnih, austrijskih Austrijanaca. Našim jezikom nisu ni pričali. Hvale knjižnicu, a pogotovo je hvali jedna gospođa – u razgovoru s njom ispade da ona radi u knjižnici u Beču i da joj je naša divna. U toj priči o knjižnicama pričali smo i (o čemu bi drugom) o knjigama. Kako mi je ponestalo vokabulara upitao sam je, makar znam da je to bezvezno pitanje, koji joj je najdraži pisac. Žena mi odgovori: „Dževad Karahasan“.

Malo sam zastao, jer nisam očekivao taj odgovor. Logično mi je da su nama najdraži pisci stranci, ali gdje će njoj, Austrijanki, napola Njemici, najdraži pisac biti njima stranac? Pogotovo iz Bosne i Hercegovine? A kamoli Duvnjak?

I onda sam bio ponosan, kako na njega, tako i na ovaj naš gradić. Osjećao sam se i ja posebno u tom trenutku, samo zato što sam odavde. Nakon toga me je bilo malo stid, što tako malo očekujem od ovoga kraja i ljudi u njemu. Razumijem to da sami sebe hvalimo, ali to da nas netko drugi hvali, to je ipak malo rjeđe.

No da se vratim na Karahasana – prvo moram kratko navesti neke podatke. Rodio se u Duvnu, školovao u Sarajevu i Zagrebu. Latinskom, grčkom i filozofiji učio ga je kao školarca fra Ivo Bagarić. Radio je u kazalištima i na fakultetima u bivšoj Jugoslaviji, Austriji i Njemačkoj, a za svoju književnost osvojio preko deset nagrada – većinom stranih. Knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika.

Prvi put sam ga uzeo čitati u srednjoj školi i, moram priznati, patio sam se u tom čitanju. Pogotovo jer sam bio naletio na zbirku eseja o teoriji književnosti i estetici pa sam jedva izdržao tu prvu knjigu. Nastavio sam čitati samo da pohvatam rječnik i fraze koje on koristi, ne bih li se mogao praviti pametan – pričao sam kako mi je dobar pisac, a još bolja knjiga. I tek sad, malo zreliji, priznajem da ništa u njoj nisam razumio.

Vratio sam mu se nakon nekoliko godina, oklijevajući, ali ipak sam se vratio. I još uvijek ne mogu vjerovati kako čovjek piše. Ne poznajem živog pisca koji mu može parirati, niti stilom, ni dubinom misli. Da je netko križao najbolje od Sartrea, Kundere i Andrića, dobio bi nešto slično Karahasanu. I još bi mu još ponešto falilo.

Ako postoji žanr filozofskog romana, Karahasan spada u njegov vrh, među Sartrea i Camusa. Ako postoji stil koji obilježava Bosnu i Hercegovinu i njene pisce (možda bi ovdje trebalo stajati veliko P), Karahasan se govori u istom dahu s Andrićem i Selimovićem.

Svi pisci koje sam ovdje naveo pišu „tešku“ književnost, kvalitetnu književnost. Od pamtivijeka je sva kvalitetna književnost teška i jedino ona ostaje neokrnjena zubom vremena. Razlog zašto je kvalitetna i razlog zašto je teška isti su: ona govori o čovjekovoj duši i o čovjekovom životu, a to baš ne može činiti popularna knjiga. Većina knjiga koja se danas čita, većina stvari koje su „hitovi“ i koje su popularne zaboravljaju se nakon desetljeća ili dva, dok se one teške čitaju podjednako. Jer one podjednako čovjeka muče i opterećuju onim razlozima zašto su napisane i zašto su čitane bez obzira kad i kako živi.

Počinje Karahasan svoj roman Što pepeo priča rečenicom: „Ima dana koji nisu trebali svanuti.“ Ovo je kratka rečenica. Teška rečenica. Kakva knjiga uopće može stajati iza te rečenice? Čim se ona može opravdati? Ne može time početi ljubavni roman. Ne može ni krimić. Ne može je napisati netko kome je dvadeset godina, ni kome je trideset. Ona je toliko bremenita značenjem da treba cijeli roman, cijeli život da je čovjek izvuče.

Sjetio sam se sada, kad pišem o Karahasanu i tome filozofskom u njegovoj književnosti jedne uzrečice koju teoretičari književnosti koriste kad govore o ruskoj književnosti. Kažu, naime, da Rusija nikad nije imala filozofe jer je imala književnike.

Mislim da bi se nešto slično moglo reći i za Bosnu i Hercegovinu. Oni „razlozi duše“ rođene ovdje radije se govore alegorijski, simbolički, mistički – književno. Ova književnost, ovakva kakvu je pišu i Andrić i Selimović i Karahasan, na kraju krajeva i Aleksa Šantić i A. B. Šimić, teška je književnost. Ona je kvalitetna i zato je teška – ona na neki način utažuje tu čovjekovu žeđ, tu potrebu za nerazjašnjenim, za nerazjašnjivim, tu potragu za onim što je u njemu.