Oće li, Sizife?

 

Jučer govori jedna žena, koja je u knjižnicu svratila na brzinu, kako je djeca požuruju. Kažu: „Uzmi bilo koju knjigu. U svakoj su svejedno slova.“

Genijalna je ova izjava. Ona je potpuno istinita, kao što je istina da to što čovjek uopće čita za nekoga drugoga nema apsolutno nikakvo značenje i nikakvu vrijednost. Međutim ovo nije primjenjivo samo na čitanje, nego na sve – bilo koji čin, bilo koji život za izvanjskog promatrača nema značenje. Odnosno, izvana se čini da je svaki čovjek uvijek Sizif.

Mitski Sizif „zaslužio“ je svoj kamen time što je prevario bogove nekoliko puta i osuđen je da ga cijelu vječnost gura uz brdo i uvijek s toga vrhunca, kad ga napokon izgura, gleda kako se kotrlja niz brdo i ide opet za njim.

Očigledne su paralele Sizifove kazne i proleterskoga života, a svi smo na ovaj ili onaj način proleteri pod jarmom kapitalizma, čak i oni koji se smatraju kapitalistima. Možda je najpopularniji opis, bar na prostoru bivše Jugoslavije, ovoga suvremenog sizifovstva onaj Ekrema Jevrića (da, mislim baš na onu pjesmu Kuća poso).

Potraga za značenjem, srećom, smislom – kako se to već zvalo – opća je ljudska potreba. I ona je uvijek Sizifov posao, jer svakodnevno življenje rijetko ima jasno vidljiv smisao – ta samo iznimno ohol čovjek može misliti da su njegovi postupci nešto monumentalno i kozmički značajno. Ipak čovjek mora vjerovati da ide kroz život sa značenjem i svrhom, da djeluje iz dobrih ili dubokih razloga – makar je svakome izvjesno da su pokreti kroz koje čovjek prolazi kroz svoj dan više određeni snagom navike, nego nekakvim razlogom.

U svakom čovjeku postoji ova navada samozavaravanja (možda bi ovdje čak trebalo stajati „potreba za samozavaravanjem“). To je, u ovom kontekstu, onaj običaj da se svakodnevni postupci (kako drugih ljudi, tako i vlastiti) dramatiziraju i promatraju kao rezultat različitih razloga i uzroka. A ti „uzroci“ i „razlozi“ najčešće su samo opravdanja za ono što čovjek čini inercijom.

Možda su priče, knjige i filmovi o herojima baš zato popularni: čovjeku se lako suživljavati s njima i njihovim patnjama, jer to suosjećanje s patnjom heroja svakoj drugoj muci u životu daju nekakvo pseudo-opravdanje. Te muke heroja imaju smisla – oni ipak spašavaju svijet, bilo od vanzemaljaca, bilo od ljudskog ološa. Pa valjda i one druge koje nisu herojske, po nekakvom zakonu sličnosti, moraju također imati bar nekakvo značenje.

Kad se ovo opiše ovako surovo, izgleda da tragedija svakoga Sizifa nije njegov uzaludan rad, nego svijest o tome da je Sizif i da mu je suđeno biti bez nade. Ali za Alberta Camusa, koji je ovo opisivao u svom poznatom eseju Mit o Sizifu, „nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom“ i upravo u tim trenutcima, dok Sizif gleda kamen kako se kotrlja i dok je svjestan toga da opet ide za njim, on može smatrati „da je sve dobro.“

Ovaj esej je nekakav polu-poziv, poticaj, ali ne na nadu, nego na svojevrsnu lucidnost, na prkos, na revolt. Iza toga stoji ideja da je kamen Sizifov, a ne Zeusov – usprkos svom besmislu i beznađu, Sizif je taj koji svojem poslu daje ili oduzima smisao. Bio on čistač, gurao kamen, ili bio američki predsjednik. Potpuno je svejedno.

Ove nepune četiri stranice Camus završava riječima: „Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnoga.“