Jezična Odiseja

Među knjigama pokojnog Andrije Vučemila, među poezijom, prozom, knjigama koje govore o politici, povijesti, teoriji jezika, kazalištu, slikarstvu, za oko i za ruku zapeo mi je prijevod Odiseje objavljen prije 106 godina.

Ilijada i Odiseja epovi su koji stoje na početku zapadne književnosti, temelji su za proučavanje grčke književnosti i kulture, a njihov utjecaj na razvoj i jednog i drugog jednostavno je nemjerljiv. Nastajali su, kako procjenjuju suvremeni filolozi, prije otprilike dvije tisuće i osamsto godina. Kako su nastajali i tko ih je spjevao iznimno je zapleteno pitanje, makar se od antike pripisuju Homeru. Herodot (484.-425./213. pr. Kr.) piše da je Homer živio oko četiristo godina prije njega, dakle nekada u osmom stoljeću prije Krista. Njegov status u legendi, Homer kao sinonim za književnost uopće, bio je etabliran već u vrijeme Periklove Atene.

Mit, međutim, o čovjeku ne znači da je taj čovjek stvarno nekada postojao – već u antici raspravljalo se je li ista osoba napisala Ilijadu i Odiseju, a 1795. F. A. Wolf (kad je u pitanju klasična filologija, on je alfa i omega) iznosi pretpostavku da su ova dva epa nakupine različitih narativnih slojeva, koji su se stoljećima prepjevavali kao odvojene priče, dok nisu postali književni klasik, pet stotina godina nakon njihovog „nastanka“. Suvremeni autori većinom se slažu oko teorije da su Ilijadu i Odiseju kakve danas poznajemo spjevale dvije osobe koje su se oslanjale na raniju usmenu tradiciju.

Bez obzira na to je li Homer bio on, ona, ili oni, ne umanjuje književnu veličinu i važnost ova dva epa, koji su do nas došli u neprekinutoj tradiciji od Aleksandrije, kao ni to da su utjecali na razvoj književnosti od nastanka do danas.

Prijevod na hrvatski

Najpoznatiji prijevod Ilijade i Odiseje na hrvatski jezik sačinio je potkraj devetnaestoga i uređivao ga početkom dvadesetoga stoljeća jezikoslovac Tomislav Maretić. Ono što čini taj prijevod posebnim i zašto se može smatrati kapitalnim djelom hrvatske književnosti je prvenstveno to da je Maretić preveo Ilijadu (koja je sastavljena od 15 696 stihova) i Odiseju (koja sadrži 12 110 stihova), dakle sveukupno 27 806 stihova, u heksametru.

Heksametar je vrsta stiha u kojoj Homer stvara. U njemu se ne broje slogovi pa se ne govori o desetercu ili dvanaestercu, nego se broje stope (dva ili tri sloga s jednim naglašenim slogom). Najpoznatiji epovi antike napisani su na ovaj način.

Maretić je, dakle, preveo skoro dvadeset osam tisuća stihova u stilu u kojem su spjevani na izvornom jeziku. Prijevod, naravno, zvuči blago arhaično, ne samo zbog toga što grčki sistem naglašavanja u epici nije blizak suvremenom uhu, nego i  zbog toga što je napravljen prije više od sto godina, no on i mora zvučati arhaično i da bi stilom približio čitatelju samu starost teksta.

O bogatstvu i siromaštvu hrvatskoga jezika

Dok sam u rukama držao ovaj prijevod Odiseje, primijetio sam veliku razliku između dva jezika: hrvatskog kakav može biti i hrvatskog kakvog imam navadu govoriti: u ruci mi se nalazi knjiga koja uspijeva prenijeti priču staru skoro tri tisućljeća, kako u obliku, tako i u sadržaju u jeziku koji je meni razumljiv. Istovremeno, na hrvatskim televizijama, portalima i u novinama gotovo nije moguće naći članak ili izvještaj koji ne koristi kojekakav posvojeni engleski izraz.

Jezici, naravno, utječu jedni na druge i razvijaju se u skladu s utjecajima, no oni se istinski uobličavaju u svijesti kroz svoje službeno korištenje. Zato je čudesan nemar onih koji utječu na razvoj jezične svijesti svojim djelovanjem, ne obraćajući pažnju na ono čime djeluju – na jezik.

Volio bih da me netko pokuša uvjeriti, pogotovo nakon što sam vidio što jedan čovjek može učiniti s ovako starim tekstom, da ne postoji prikladniji izraz od, na primjer, lockdown za ono što se događa državi kad se zatvore granice. Ili za, na kraju krajeva O. K., koji, razmišljajući o ovome i sam prečesto koristim. Kad sam već introspektivan, moram primijetiti da često koristim latinizme i germanizme da bih se samom sebi pričinio pametnijim. Eto, i ova introspekcija jedna je od tih riječi.

Ne želim ovdje izraziti težnju za nekakvom čistoćom jezika, da ne napišem jezičnim purizmom, niti želim reći da svatko od nas treba biti jezični genij kao Maretić, nego malo posumnjati u samoga sebe i u svoj odnos prema jeziku pa i prema književnosti, primjećujući da je moj jezik, jezik u kojemu sam se rodio i odrastao, nevjerojatno bogat i lijep. A tu ljepotu zaboravljam. Ovaj prijevod Odiseje primjer je kako prijevod, ako je dobar prijevod, može biti više hrvatski jezik, nego nešto napisano bilo kako, makar misao iz koje izvire to što je pisano bila mišljena na hrvatskom jeziku.

Naša kultura i naša misao su uvijek jezične; čak i simboli koji nisu izravno vezani, na neki način vuku svoj utjecaj na čovjekovu psihu iz jezične prirode kroz koju ih nesvjesno izražavamo. Zato je uloga koju bi naša knjižnica trebala imati u društvu na neki način i u tome da nam približi naš jezik, i na taj način približi nas samima sebi.