Terapija mitologijom

 

Prije dva tjedna pisao sam o pričanju priča, a ovaj tjedan pokušat ću se vratiti tome iz drugog kuta. Mislim da je pričanje priča čovjekov način odnošenja prema stvarnosti i da je baš takav odnos ono što ljude određuje kao ljude među svim drugim stvorovima.

Vjerujem da mi ljudi ne gledamo uvijek istu stvarnost baš zbog toga što život ne živimo izravno, nego ga doživljavamo kroz filtar iskustva, kroz vlastite sudove o onome što želimo, kroz ono što mislimo da treba biti. Većina problema u životu, vjerujem, nastaju upravo zbog toga što je teško proći između Scile i Haribde jezične manjkavosti i proste nemogućnosti razumijevanja.

Genijalni film Rašomon napravljen prema Akutagawinoj pripovijetci U lugu prekrasno govori o ovome što pokušavam reći. Nisam pretjerani zaljubljenik u filmsku umjetnost, ali ovaj film je jedan od onih nakon kojih se probudite kao stranac samome sebi. A volim takve priče, u bilo kojem formatu, jer one ne daju odgovore, nego postavljaju pitanje „zašto?“.

Normalne priče, svakodnevne priče (kako izrečene, tako i one koje uvijek ostaju duboko u čovjeku) svojim sadržajem i oblikom govore o tome što je, tko je, gdje, kada, s kim, kako. I u tome su uvijek istinite i uvijek su lažne.

Svaka priča je istinita, jer se u bar jednom trenutku podudara s nekom stvarnosti, makar ta stvarnost bila samo u mislima. Svaka priča je laž, jer niti vrijedi, niti može vrijediti za sve prošle i buduće trenutke, za sve buduće i prošle stvarnosti koje sebi stvaram kroz pričanje priča.

Među svim pričama mitovi su posebni, zbog toga što oni sami u sebi uvijek već sadrže ovu suprotnost istine i laži. Mit je nestvaran i udaljen, u čarobnom svijetu, u nekakvom „vremenu početaka“ – što god i kakva god ta vremena bila. On je uzvišen, lišen zemaljskih ograničenja. On je terapija, jer se ne bavi istim stvarima kao one svakodnevne priče – mit je terapija za stvarnost, jer je jasno proizvod čovjekovog stvaranja, ali među svim našim proizvodima, tek u mitu možemo sebi dopustiti da osjetimo tu aspiraciju/inspiraciju k višemu od onoga što tek „jest“.

U mitu se, takvom nestvarnom, dalekom, odražava i izražava čovjekova izravna psihološka stvarnost, nekakva struktura duše. Svaki mit, bez obzira na kulturu u kojoj se rodio, arhetipska je drama duševnih snaga čovjeka. On je tako psihološka terapija, jer se upravo kroz nestvarno, dotiče najdubljih nesvjesnih temelja osobne zbilje.

Mit je priča koja nije stvarna, koja je slobodna od svakodnevne, raščarane stvarnosti. Time je on lišen banalne pretenzije na istinu.

A naš svijet je mješavina legendarnih datosti, povijesnih aluzija, moralnih klišeja i političkih floskula i sve se one predstavljaju kao istine, nedodirljive u svojom svakodnevnom važenju. Mit je terapija, također, za ovakvu stvarnost, jer je suprotnost svakodnevnoj istini i utoliko, bliže istini čovjeka od onoga što se prihvaća kao zbilja.