O tempora, o mores!

 

Uvjeren sam da postoji nešto vječno u čovjeku, da postoje neka obilježja, neki refleksi koji su usađeni u dušu, koji su zajednički svima koji su ikada živjeli i koji će ikada živjeti.

Jedno od ovakvih obilježja, ovakvih refleksa je želja, odnosno žaljenje za „dobrim, starim vremenima“. Ne žudi čovjek za nekim jednostavnijim vremenima samo u doba interneta. Već Grci i Rimljani dijele s nama maštanja o slavi prošlih junaka, fantazije o divnim seoskim tradicijama, želju za ograničenijim i određenijim svijetom prošlosti i za jednostavnijim životima negdašnjih seljaka.

Ciceron u jednom od svojih najpoznatijih govora uzvikuje: O tempora, o mores! U slobodnom prijevodu to bi značilo: Jà vremēna, jà običaja! On žali kako su nova vremena i pokvarenost običaja i shvaćanja suvremenika dokinule vrijednosti starih.

Lijepo se izrazio jedan američki kolumnist kada je rekao da ništa nije toliko zaslužno za dobra stara vremena koliko loše sjećanje. Vjerujem da je neki vid nostalgije zajednički svim vremenima i svim ljudima i da je normalno da se prošla vremena idealiziraju. Štoviše, vjerujem da je takav način ophođenja prema fantastičnoj povijesti, bila ona individualna povijest, bila povijest čovječanstva, ugrađen u čovjekovu psihu.

Činjenica je da su traume ono što oblikuje čovjekovu psihu u najvećoj mjeri, međutim njih potiskujemo iz sjećanja i uvijek se sjećamo lijepih stvari, lijepih trenutaka. Potiskivanje teških i prisjećanje dobrih trenutaka nije tek puka teorija, nego osnovni mehanizam preživljavanja, jer sumnjam da bi čovjek koji se jasno sjeća svih prošlih bolova uopće mogao biti funkcionalno biće.

Ovakav duševni refleks potiskivanja traumatičnoga primjenjuje se na kolektivno viđenje povijesti: promatranje prošlih vremena kao nečega romantičnog, vrijednog divljenja i vrijednog žaljenja potpuno je prirodno. Isto tako, takvo shvaćanje potpuno je iracionalno.

Da su stara vremena iz mašte, bila ona vremena ovaca i žita, bila ona vremena junačkih djela i hrabrosti starih, ili bijelog mramora i kazališta Helade bila tako divna i toliko vrijedna, nikada ne bi ni prošla.

Postoji ideja koja se tiče knjiga, a vezuje se direktno za ova iracionalna prošla žaljenja. To je ideja da se nekada više čitalo, ili da se uopće čitalo i da će televizija i internet okončati čitanje, odnosno da će ekran zamijeniti knjigu.

Ovakvo viđenje svijeta je iracionalno iz nekoliko razloga, a najbanalniji je taj da „narod“ ne čita, odnosno da široke mase nikada nisu čitale.

Knjige su i danas skupa rekreacija, kao što zna tko god ih kupuje, a u svim prošlim vremenima bile su još skuplje. Prije Gutenberga, pisari su dnevno prepisali nekih 12 stranica. Jedan psaltir, bez posebnih ukrasa, koštao je u ondašnjoj Engleskoj 53 šilinga. Dobar bojni konj koštao je pedesetak. Za jednu Bibliju trebalo je preko 170 telećih koža, ili preko tristo ovčijih.

Gutenbergov stroj je nevjerojatan napredak, jer tiskao je otprilike 160 stranica po danu. Tek tada počinje se široko koristiti papir, a s parnim tiskarskim strojem čovječanstvo (ovo je iznimno geografski ograničen dio čovječanstva) dobiva mogućnost knjige široke potrošnje, jer su tadašnji najnapredniji strojevi tiskali preko 1000 stranica po satu – većinom su korišteni za novine i pamflete.

Čitanje novina služi za informiranje, a čitanje kao hobi pojavljuje se, osim u krugovima dokonih aristokrata, tek sa širokom i slobodnom potrošnjom struje, jer čovjek koji liježe i ustaje sa suncem nema pretjeranog vremena za čitanje.

Na našim prostorima dolaskom Austrije dogodio se, doslovno, sudar neolita i industrijske civilizacije. Tek nakon Drugog svjetskog rata, odnosno kad je u naše planinske krajeve došla struja, postalo je uopće moguće da se može čitati. A to je bilo nedavno i knjiga je, ustvari, novotarija!