Kolač od papira

 

Sva umjetnost traži od čovjeka nekakvu mentalnu aktivnost, zahtijeva da joj posveti pozornost i da onda u sebi osjeti/prepozna taj dodir onostranoga, ono umjetničko u umjetnosti.

Ali uz predstavu, ples i film može se, na primjer, napisati poruka (makar je bezobrazno to činiti). I jedno i drugo i treće događaju se bez obzira na to je li čovjek mentalno prisutan. Zgrada, slika ili skulptura uvijek su tu, bez obzira na to jesu li doživljene ili nisu. Ali književnost je drugačija, zato što ona postoji samo kao dijalog – knjiga, puki uvezani skup stranica uvijek postoji, no rijetko je koja knjiga umjetnost dok se ne dogodi dijalog pisca i čitatelja, gdje fizička knjiga služi samo kao medij.

Zato književnost nije proizvod samo pisca, nego i čitatelja, jer čitatelj, ustvari, u sebi proizvodi umjetničko djelo, kroz vlastitu maštu. Ovaj pojam mašte treba se misliti jako široko, jer ona nije (kad se govori o književnosti) tek predočavanje nečega nestvarnoga, nego radnja čitatelja koja stvara cijeli svijet dojmova, okusa, slika, osjećaja…

Školski primjer ovoga je roman U potrazi za izgubljenim vremenom, u kojemu Marcel Proust piše o okusu kolača i sjećanjima koja mu budi taj kolač. Čitajući suha slova na papiru, sjećanja odavno mrtvog čovjeka, onaj koji čita knjigu sebi stvara miris toga kolača. Kad sam čitao ovaj roman, nisam ni znao kakav su kolač ti madeleines, ali mi je ostao u sjećanju miris koji sam izmislio i uvijek se sjetim baš toga izmišljenog mirisa (koliko se osjeta uopće moguće sjećati) kad vidim ovu knjigu, makar stvarni kolači mirišu potpuno drugačije.

Taj kolač je apsolutno nevažan – navodno je u prvim nacrtima romana na njegovom mjestu bio neki potpuno drugi. Ipak, eto, baš je ovaj ušao u povijest književnosti kao pojam za ta sjećanja koje probude osjeti. On je simbol prošlosti koja se javlja bez čovjekove volje i sjećanja koja su bar napola zaboravljena. On je simbol da sadašnjost nije sve što postoji, da čovjek nije apsolutno vezan vremenom nego da može postojati, na neki način, i mimo njega.

Kao što u ovom primjeru iz Proustovog romana taj nebitni kolač baca čovjeka kroz vrijeme i mimo vremena, isto čini i književnost – ona također onoga koji je kuša nosi kroz vrijeme i omogućuje mu da komunicira s ljudima koji su mrtvi stoljećima ili tisućljećima. A književno djelo to može činiti jer ono nije tek točka na nekakvoj vremenskoj crti, kompletirana datumom tiskanja, nego je uvijek u ponovnom nastajanju – usprkos tome što se neko književno djelo smatra završenim kada se objavi, ono nikada nije gotovo.

Dok pisac opisuje jedan svijet, taj svijet ostaje pun neopisanoga i tek naslućenoga. Zato je taj svijet koji je pisac započeo jako fleksibilan i čitatelju je moguće je da taj svijet sebi prisvoji i u njegovom ponovnom stvaranju postane, na neki način, također umjetnik. A zbog toga što onaj koji čita može stvarati svijet koji je drugdje, čini se da nije apsolutno okovan vremenom.

Književno djelo se mijenja. Mijenja se, kako se mijenja i čitatelj – jer ponovno se stvara kada se čita. A čovjek nema svoje fiksno mjesto u nekakvoj slici stvarnosti, nego je u vječnoj promjeni pa zajedno s njim i književnost nastaje uvijek ispočetka. I često se sama sa sobom ne slaže, baš kao ni čovjek. Upravo to je ono najljepše i kod jednoga i kod drugoga.