42

Često se u ovim tekstovima spominju knjige koje imaju određenu „težinu“, „kvalitetu“ ili kako se već može nazvati to nebulozno nešto u ponekoj knjizi što čini da ona nije samo skup slova na papiru, nego da dotiče i mijenja čovjekov um, život, ponekad i dušu.

I onaj tko voli tu tešku književnost treba (i najčešće čita) stvari koje su lagane, jer nije moguće stalno biti u aktivnom trudu koji takva književnost zahtijeva. Nekada čovjeku jednostavno treba knjiga koja je toliko blesava da od nje odumiru sive stanice, kao što nekad treba film koji se gleda usput, ili dokumentarac s onim finim glasovima uz koje čovjek napola drijema.

Postoji, međutim, poneka knjiga koja je savršeno na granici iznimno idiotskoga i genijalnoga, koja se igra jako dubokim konceptima i idejama pričajući, pišući, govoreći nevjerojatno lagano o nevjerojatnim glupostima. I takvoj književnosti klišeji i banalnosti postaju sredstvo da se u tekstu iznese nešto što je toliko iznad toga teksta da čovjeku um stane.

Teško je takve knjige prevoditi. Teško je uopće književnost prevoditi, jer jezik se ne sastoji samo od riječi posloženih u rečenicu, nego od kontekstā, nijansi značenja i prešućenih i neiskazivih sadržaja koji stoje iza riječi. Humor je pogotovo teško prevoditi, jer on se teško pretače iz jezika u jezik. Ukoliko itko želi čitati humor ili satiru, treba naučiti – i to baš dobro naučiti – jezik u kojem je knjiga nastala. Ustvari trebalo bi svu književnost na taj način čitati, ali to je teško.

Jedna od knjiga koje su napola besmislene izvan jezika u kojem su napisane je Vodič kroz galaksiju za autostopere - Trilogija u pet dijelova Douglasa Adamsa (doduše, ova knjiga je namjerno djelomično besmislena i na engleskom). Prevoditeljica hrvatskog izdanja iz 2004. brani se od prijevoda naslova, kako je „pogrešan, nezgrapan i de facto nakaradan.“

Ali mimo tih lingvističkih zavrzlama, knjiga je nevjerojatna. I naslov i podnaslov su već dovoljno apsurdni da čitatelj shvati otprilike o čemu će se govoriti – i još važnije, da shvati kako će se pisac odnositi prema svijetu u knjizi i svijetu van knjige. I to je jedina konstanta u knjizi koja funkcionira na kaosu i nevjerojatnome. Taj apsurd je prisutan od prvog paragrafa do posljednjega.

Roman je, ako ga se mora pokušati sažeti i opisati, nekakva svemirska, vremenska i mentalna (ovo pogotovo) odiseja križana s Alicom u zemlji čudesa. Ili apokalipsa koju su pisali Nadrealisti. U romanu ćete naći odgovor na pitanje o životu, univerzumu i svemu ostalom. Odgovor je poznat, jedini problem je što ne znamo što je pitanje.

Žanrovski ovaj roman je znanstvena fantastika, ali je toliko daleko od Dine, Ratova zvijezda i Zvjezdanih staza da ne pripadaju u istu galaksiju, a kamoli na istu policu. Pod tom etiketom znanstvene fantastike krije se malo zastarjelo, a ipak nevjerojatno suvremeno satiričko djelo koje govori o čovjeku, o tom nesretnom i apsurdnom ljudskom stanju koje nazivamo životom i o društvu u kojem živimo, odnosno ne živimo.

Kada Adams na svoj sarkastično-britanski način opisuje vanzemaljce-birokrate koji su uništili zemlju da naprave obilaznicu, piše:

„Oni su jedna od najneugodnijih rasa u Galaksiji – nisu baš zli, ali su loše naravi, birokrati, napuhani i bezobzirni. Ne bi prstom makli čak ni da spase vlastitu baku od proždrljive bubozdrobne zvijeri s Traala bez naređenja u tri primjerka, preporučeno poslanih s povratnicom, poslanih natrag, traženih, izgubljenih, pronađenih, podnesenih na javnu raspravu, ponovno izgubljenih i konačno pokopanih u mekom močvarnom tlu i recikliranih kao upaljač.“

Ovo je neobična znanstvena fantastika, jer kroz nju pisac pokazuje koliko je ironična ideja da je čovjek sa svojom tehnologijom svemoguć. A ta ironija sastoji se u tome da društvo koje je razvilo vremeplove, osobne svemirske brodove, svjesne robote (jedan čak pati od depresije) i bezbrojna druga čudesa ostaje nepromijenjeno. Jer ovo je znanstvena fantastika koja pokazuje koliko je besmislena ideja da plitki i egocentrični čovjek (i društvo koje ga stvara) može doći do bilo kolektivne, bilo osobne sreće.

„Važna je i poznata činjenica da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Na primjer, na planetu Zemlji, čovjek je oduvijek smatrao da je pametniji od delfina jer je postigao toliko toga – kotač, New York, ratovi i tako dalje – dok su se delfini vječito samo povlačili po vodi i zabavljali se. Ali isto tako, delfini su oduvijek smatrali da su znatno inteligentniji od čovjeka – i to iz istog tog razloga."