Mrsko mi

 

Tema teksta ovaj tjedan su (iznenađenje, iznenađenje) knjige. Ali moram priznati da sam dosadio samom sebi s pokušajima da izrazim nekakve kobajagi mudre misli ozbiljnim i polu-ozbiljnim tonom i s tom težnjom da dođem k nečem općeljudskom u iskustvu čitanja. Zato ću ovaj tjedan pisati o nečitanju.

U ovom tekstu pokušat ću pisati malo osobnije, s dojmovima i osjećajima (to nije isto što i patos!) i izražavati se kraćim, „normalnijim“ rečenicama.

Nakon ovog ograđivanja imam jedno priznanje: nikad nisam pročitao Rat i mir.

To je sramota, bar za nekoga tko je uživljen u knjige i književnost, radi u knjižnici i priča o nekakvoj ozbiljnoj literaturi. Tri sam puta pokušao čitati ovaj glomazni roman i svaki put sam odustao. Jednom oko stote, drugi put oko dvjestote stranice, a treći put dogurao sam samo do, otprilike, pedesete.

Nije stvar u tome da ne volim Tolstoja. Štoviše, drag mi je (pogotovo kad su u pitanju njegove pripovijetke), iako ću u onoj vječnoj raspravi, Dostojevski ili Tolstoj, uvijek odabrati Dostojevskoga.

Nije stvar ni u tome da mislim da je ovaj roman netrpljivo naporan – baš suprotno, znam da je s razlogom klasik. Jednostavno mi se nije pogodio u pravo vrijeme.

Nije Rat i mir jedina knjiga od koje sam odustao, daleko od toga. Nije ni jedina koju sam više puta pokušavao čitati, a da mi to nije pošlo za rukom, okom, čim li.

Nekada me ovo frustriralo, ovakvo odustajanje od knjiga. Zbog tog Rata i mira godinama me kopkao nekakav pasivni osjećaj krivnje, misao da bih ga trebao dovršiti, odnosno ponovno početi i završiti. Zbog obraza, ako ni zbog čega drugoga, jer, „halo, kako možeš govoriti o nekoj književnosti, a takvo kapitalno djelo nisi pročitao?“

U zadnje vrijeme mislim da je sasvim u redu odustati od knjige, zbog toga što smatram da često prisiljavanje na čitanje ubije užitak u čitanju. Nakon što knjigu pročitam na silu počnem čitati manje, jer čitanje tada doživljavam kao obvezu, a ne kao želju.

Ova potreba da se knjiga završi, bez obzira na to što ta knjiga, bar u tom trenutku, čovjeka frustrira stekne se (vjerojatno) u školi. Tada je čitanje zadatak koji i đak i nastavnik trebaju izvršiti, bez obzira na užitak, sviđanje ili osjećaj korisnosti koji se dobiva iz njega.

Ima knjiga koje se ne mogu čitati tako, školski, nego se čitaju u komadićima, po pedalj dnevno. Ali moguće je u njima uživati, jer uspjeh nakon tog pedlja vuče čovjeka da se toj knjizi vrati i sutra – takve se knjige čitaju mjesecima.

Ali to što je neka knjiga teška ne znači da je ona dobra književnost, nego samo znači da je teretna. Zato postoji razlika između knjige koja je teška, ali izaziva nešto u čovjeku i knjige koja je jednostavno dosadna. To je ona koja ne pogađa balans između mukotrpnog probijanja kroz ozbiljan tekst i ugode koju taj trud izaziva. Kako težina knjige ništa ne govori o njenoj kvaliteti, isto tako to što se neko djelo može pročitati u nekoliko sati ne znači da ono nije kvalitetno.

Shvatio sam, također tek nedavno, da to što neku knjigu nisam uspio pročitati ništa ne govori o kvaliteti te knjige, ili (ne)kvaliteti mene kao čitatelja, nego samo govori da još nije došlo vrijeme za nju. Možda nikad neće ni doći. I to je u redu.