Simbol svjetla

 

Ovi tjedni tekstovi najčešće govore o starijim književnim djelima, o knjigama koje se smatraju klasicima. Takva književna djela generalno se smatraju vrjednijima – ako ne objektivno, onda bar na nekoj fleksibilnoj skali – od onih koja se smatraju samo zabavnima. Takva književnost čini se uzvišenija od novotarija ovoga stoljeća. Isto tako, čitanje ovakvih djela ostavlja nekakav utisak da je to utrošeno vrijeme potrošeno vrjednije nego sati bačeni na čitanje novijih djela.

Zbog toga što govore o književnosti koja je ostala relativno neokrznuta zubom vremena, o klasicima i djelima koja imaju nekakvu „objektivnu vrijednost“ i ovi tekstovi u sebi sadrže skrivenu pretenziju na vrijednost. To je tako jer nijedan tekst nije dvodimenzionalna stvar, nije tek na papiru, nego i u glavi čitatelja pa se oko njega stvaraju kognitivne poveznice koje nisu logične, nego su stvorene po mehanizmu sličnosti i analoškog vezivanja.

Um nije sasvim logična stvar, nego u ponajvećoj mjeri počiva na vezama koje stvaraju analogije i sličnosti. Zato se i suvremena književna djela koja referiraju prošle pisce i stilove često smatraju vrijednima – ili bar malo vrjednijima od novih književnih stilova i pokušaja. Tako se ideja da je nešto važno ili vrijedno prenosi kao kakve buhe s jedne stvari na drugu, s jednog teksta na drugi. Ovako nesvjesno pripisivanje vrijednosti po principu sličnosti automatski je proces i teško se protiv njega boriti, jer predmeti u umu ne stoje sami, nego se vezuju na osnovi simboličkih veza i nesvjesnih pripisivanja obilježja po tim vezama.

Osnova na kojoj ovaj mehanizam pripisivanja vrijednosti funkcionira jest to da je spoznaja bitno simbolička i da simboli i veze koje se među njima kroje imaju veći utjecaj na čovjeka nego objektivna svojstva onoga što je predstavljeno simbolom.

A upravo književnost je ta koja u velikoj mjeri stvara simbole, ili bar uzima one koji se već nalaze u kulturi u kojoj neko književno djelo nastaje i ponavlja ih u novim kontekstima sa istim ili sličnim značenjem. Većinu simbola koji se koriste u književnosti koju je rodila ova naša greko-judejska, kršćanska, zapadna, kakva li, kultura nalazimo već u Bibliji i oni se kroz povijest ponavljaju, razvijaju i kroz to što bivaju prepoznati oblikuju cjelokupnu svijest modernog čovječanstva.

Simbol u književnosti, međutim, nije jednoznačan i ne služi samo tome da priopći neku poruku – nije prometni znak da se njegova uloga završi kada prenese značenje. U književnosti simboli plešu između značenja u tekstu i svih onih značenja koja se u kulturi uz njega vežu.

Neka književna djela toliko budu zapletena u razne intertekstualne i intratekstualne simbole kojima se služe da se čitatelj u njima potpuno izgubi. Druga pak koriste simbole i njihova značenja kako unutar, tako i van teksta, da upute na nešto što nadilazi uobičajeno značenje koje im se pripisuje i na taj način izlaze izvan kategorije puke priče i postaju nešto što utječe na život.

Božićna priča Charlesa Dickensa pripada drugoj od iznad navedenih skupina. Ovo djelo jedno je od razumljivijih djela kada je u pitanju njegova poanta – čitatelju je jasno da je ova priča napisana s ciljem i što je taj cilj. Ona se, ipak, ne završava kada prenese poruku koju je pisac naumio prenijeti, nego dolazi do onoga sublimnoga, a to je (valjda) svakom književnom djelu cilj.

Naslov priče je simboličan, kao i likovi. Duhovi su također simboli, glavni lik je simbol, motivi svjetla, vatre, svijeća, hrane i svjetla također imaju simboličko značenje koje vezuje tekst sa značenjima koja oni imaju van teksta. Za pisca vremenske prilike, ili bar njihov opis, služe da simboliziraju i opišu raspoloženje lika. Dickens koristi ove i mnoštvo drugih simbola da poveže tekst sa samim sobom, kada njima uputi čitatelja na nešto što je već najavljeno ili da poveže tekst s čitateljima, kada indicira nešto što mora ostati neizrečeno.

Iako su simboli koji se koriste u Božićnoj priči relativno jednostavni, na prvi pogled jednoznačni i jasnoga značenja, oni stavljaju pred čitatelja pitanja o slobodi i sudbini, prošlosti i budućnosti, osobnoj promjeni, pogledu na život i još koječemu. Na ovaj način simboli vežu tekst s čitateljem, a književnost mijenja čovjeka upravo kroz simbole koji povezuju tekst s životom čovjeka van teksta.

Pričaš mi priču

 

U ovo predbožićno vrijeme priča se, nekako se čini, više nego u ostala doba godine. I te priče su drugačije od onih koje se pričaju u drugim godišnjim dobima. Mogu to biti iste riječi, jednako posložene u rečenice kao one ljetne ili proljetne, ali zbog okruženja, zbog tih mirisa i atmosfere drugačije se doživljavaju ovakve priče, mada su sačinjene od istih riječi.

Za stolom neku večer, krenu jedan od tih razgovora: ovaj put radilo se o jednom starcu koji je davno umro, a ostao je zapamćen upravo po tome kako je pričao priče. Govore da je uvijek držao u ruci kapu, i tako, „iz kape“, izmišljao svaki put nešto novo i da mu nitko nije bio ravan pripovjedač. To njegovo umijeće bilo je takvo da su se djeca svađala tko će s njim ići čuvati stoku, samo da čuju kako priča svaki put nešto novo, jer je svaka priča bila izmišljena u trenutku kad ju je pričao.

Ovdje se radi o rijetkom umijeću, a pripovijedanje uistinu jest umijeće, jer ono ne zahtijeva pretjeranu logiku i strukturu da bi postiglo svoju svrhu, nego razumijevanje svijeta koje ide mimo toga. Izvorna priča nije igračka iz Kinder jajeta, koju po uputama može sastaviti svatko, nego se ona rađa iz talenta, a u njoj se osjeća energija i život.

U tim ranijim vremenima, pripovijedanje je bilo jedan od rijetkih oblika razonode, ali sve priče, uz to što su zabavne, najčešće imaju i neku drugu svrhu. Kroz priče se upoznaje tradicija (bilo vlastita, bilo tuđa), mogu biti sredstvo obrazovanja prenoseći neku lekciju ili moralnu pouku, a kroz njih se također razvija kreativnost i mašta (mnoštvo dječjih knjiga ima one zadatke gdje djeca moraju završiti priču s razlogom).

Pripovijedanje se pojavljuje od zore čovječanstva u svim kulturama. Spiljski crteži, totemi, rezbarije na nadgrobnim spomenicima, kao i rituali, koji govore o djelima bogova i junaka ili o povijesti nekog plemena, nisu ništa drugo do pripovijedanje. Iako ove priče nisu u ustaljenoj formi usmenog pripovijedanja, one su ipak priče.

Najčešća forma pripovijedanja ipak je usmena, kada se nešto prepričava iz generacije u generaciju. Ovakvo pripovijedanje stvorilo je književnost, jer većina drevnih epova i pjesama imala je svoje pretke u toj oralnoj pripovjednoj tradiciji: Ilijada, Gilgameš i Beowulf vjerojatno su stoljećima bili recitirani, prije nego što su bili zapisani, kao što je Mijat Tomić postojao u pričama i pjesmama našega kraja nekoliko stoljeća prije nego što su zapisane legende o njemu.

Pričanje priča je na samom začetku civilizacije – društvo uopće počiva na osjećaju zajedništva. A taj osjećaj zajedništva pak ne nastaje sam od sebe, nego se gradi na mogućnosti (možda čak i potrebi?) da se ispriča vlastita priča i da se čuje tuđa, jer pripovijedanje služi dijeljenju i razumijevanju iskustava, koje se drugačije ne daju izreći.

Zato, vjerojatno, psiholozi i psihoterapeuti toliko inzistiraju na tome da njihov pacijent („klijent“) priča, dok oni slušaju – kroz pripovijedanje o bilo čemu čovjek uvijek govori o sebi. Zato je pričanje priča (čak i onih banalnih, tračanje, dijeljenje frustracija) na neki način pripovijedanje samoga sebe. Kroz to što netko priča pokazuje se kako taj netko razumijeva svijet. A u tome kako priča svoju priču pokazuje kako postavlja i razumijeva svoje mjesto u tome svijetu.

Priča, bilo ona za koju mislimo da je stvarna, bilo ona za koju znamo da je izmišljena, plijeni maštu, zato što najjače govori kroz ono što ne govori. Priče nisu tek podatak, lekcija ili poruka. Mogu i to čovjeku dati, ali one također nose kontekst razumijevanja sebe i svijeta. Zato se najbolje uči i o jednom i o drugom kroz priču.

Svatko, na primjer, zna onu priču o zecu i kornjači, i svatko iz nje izvuče manje-više istu poruku. Ali, zamislimo nekoga da priča tu priču i usred nje izravno kaže poantu. To bi uništilo misteriju i čar pripovijedanja, jer je suptilno kao cigla u vjetrobran. A pripovijedanje je umijeće i zato je suptilno. Priča, zato, postoji samo zbog onoga što izostavlja.

Mrsko mi

 

Tema teksta ovaj tjedan su (iznenađenje, iznenađenje) knjige. Ali moram priznati da sam dosadio samom sebi s pokušajima da izrazim nekakve kobajagi mudre misli ozbiljnim i polu-ozbiljnim tonom i s tom težnjom da dođem k nečem općeljudskom u iskustvu čitanja. Zato ću ovaj tjedan pisati o nečitanju.

U ovom tekstu pokušat ću pisati malo osobnije, s dojmovima i osjećajima (to nije isto što i patos!) i izražavati se kraćim, „normalnijim“ rečenicama.

Nakon ovog ograđivanja imam jedno priznanje: nikad nisam pročitao Rat i mir.

To je sramota, bar za nekoga tko je uživljen u knjige i književnost, radi u knjižnici i priča o nekakvoj ozbiljnoj literaturi. Tri sam puta pokušao čitati ovaj glomazni roman i svaki put sam odustao. Jednom oko stote, drugi put oko dvjestote stranice, a treći put dogurao sam samo do, otprilike, pedesete.

Nije stvar u tome da ne volim Tolstoja. Štoviše, drag mi je (pogotovo kad su u pitanju njegove pripovijetke), iako ću u onoj vječnoj raspravi, Dostojevski ili Tolstoj, uvijek odabrati Dostojevskoga.

Nije stvar ni u tome da mislim da je ovaj roman netrpljivo naporan – baš suprotno, znam da je s razlogom klasik. Jednostavno mi se nije pogodio u pravo vrijeme.

Nije Rat i mir jedina knjiga od koje sam odustao, daleko od toga. Nije ni jedina koju sam više puta pokušavao čitati, a da mi to nije pošlo za rukom, okom, čim li.

Nekada me ovo frustriralo, ovakvo odustajanje od knjiga. Zbog tog Rata i mira godinama me kopkao nekakav pasivni osjećaj krivnje, misao da bih ga trebao dovršiti, odnosno ponovno početi i završiti. Zbog obraza, ako ni zbog čega drugoga, jer, „halo, kako možeš govoriti o nekoj književnosti, a takvo kapitalno djelo nisi pročitao?“

U zadnje vrijeme mislim da je sasvim u redu odustati od knjige, zbog toga što smatram da često prisiljavanje na čitanje ubije užitak u čitanju. Nakon što knjigu pročitam na silu počnem čitati manje, jer čitanje tada doživljavam kao obvezu, a ne kao želju.

Ova potreba da se knjiga završi, bez obzira na to što ta knjiga, bar u tom trenutku, čovjeka frustrira stekne se (vjerojatno) u školi. Tada je čitanje zadatak koji i đak i nastavnik trebaju izvršiti, bez obzira na užitak, sviđanje ili osjećaj korisnosti koji se dobiva iz njega.

Ima knjiga koje se ne mogu čitati tako, školski, nego se čitaju u komadićima, po pedalj dnevno. Ali moguće je u njima uživati, jer uspjeh nakon tog pedlja vuče čovjeka da se toj knjizi vrati i sutra – takve se knjige čitaju mjesecima.

Ali to što je neka knjiga teška ne znači da je ona dobra književnost, nego samo znači da je teretna. Zato postoji razlika između knjige koja je teška, ali izaziva nešto u čovjeku i knjige koja je jednostavno dosadna. To je ona koja ne pogađa balans između mukotrpnog probijanja kroz ozbiljan tekst i ugode koju taj trud izaziva. Kako težina knjige ništa ne govori o njenoj kvaliteti, isto tako to što se neko djelo može pročitati u nekoliko sati ne znači da ono nije kvalitetno.

Shvatio sam, također tek nedavno, da to što neku knjigu nisam uspio pročitati ništa ne govori o kvaliteti te knjige, ili (ne)kvaliteti mene kao čitatelja, nego samo govori da još nije došlo vrijeme za nju. Možda nikad neće ni doći. I to je u redu.