Pričaš mi priču

 

U ovo predbožićno vrijeme priča se, nekako se čini, više nego u ostala doba godine. I te priče su drugačije od onih koje se pričaju u drugim godišnjim dobima. Mogu to biti iste riječi, jednako posložene u rečenice kao one ljetne ili proljetne, ali zbog okruženja, zbog tih mirisa i atmosfere drugačije se doživljavaju ovakve priče, mada su sačinjene od istih riječi.

Za stolom neku večer, krenu jedan od tih razgovora: ovaj put radilo se o jednom starcu koji je davno umro, a ostao je zapamćen upravo po tome kako je pričao priče. Govore da je uvijek držao u ruci kapu, i tako, „iz kape“, izmišljao svaki put nešto novo i da mu nitko nije bio ravan pripovjedač. To njegovo umijeće bilo je takvo da su se djeca svađala tko će s njim ići čuvati stoku, samo da čuju kako priča svaki put nešto novo, jer je svaka priča bila izmišljena u trenutku kad ju je pričao.

Ovdje se radi o rijetkom umijeću, a pripovijedanje uistinu jest umijeće, jer ono ne zahtijeva pretjeranu logiku i strukturu da bi postiglo svoju svrhu, nego razumijevanje svijeta koje ide mimo toga. Izvorna priča nije igračka iz Kinder jajeta, koju po uputama može sastaviti svatko, nego se ona rađa iz talenta, a u njoj se osjeća energija i život.

U tim ranijim vremenima, pripovijedanje je bilo jedan od rijetkih oblika razonode, ali sve priče, uz to što su zabavne, najčešće imaju i neku drugu svrhu. Kroz priče se upoznaje tradicija (bilo vlastita, bilo tuđa), mogu biti sredstvo obrazovanja prenoseći neku lekciju ili moralnu pouku, a kroz njih se također razvija kreativnost i mašta (mnoštvo dječjih knjiga ima one zadatke gdje djeca moraju završiti priču s razlogom).

Pripovijedanje se pojavljuje od zore čovječanstva u svim kulturama. Spiljski crteži, totemi, rezbarije na nadgrobnim spomenicima, kao i rituali, koji govore o djelima bogova i junaka ili o povijesti nekog plemena, nisu ništa drugo do pripovijedanje. Iako ove priče nisu u ustaljenoj formi usmenog pripovijedanja, one su ipak priče.

Najčešća forma pripovijedanja ipak je usmena, kada se nešto prepričava iz generacije u generaciju. Ovakvo pripovijedanje stvorilo je književnost, jer većina drevnih epova i pjesama imala je svoje pretke u toj oralnoj pripovjednoj tradiciji: Ilijada, Gilgameš i Beowulf vjerojatno su stoljećima bili recitirani, prije nego što su bili zapisani, kao što je Mijat Tomić postojao u pričama i pjesmama našega kraja nekoliko stoljeća prije nego što su zapisane legende o njemu.

Pričanje priča je na samom začetku civilizacije – društvo uopće počiva na osjećaju zajedništva. A taj osjećaj zajedništva pak ne nastaje sam od sebe, nego se gradi na mogućnosti (možda čak i potrebi?) da se ispriča vlastita priča i da se čuje tuđa, jer pripovijedanje služi dijeljenju i razumijevanju iskustava, koje se drugačije ne daju izreći.

Zato, vjerojatno, psiholozi i psihoterapeuti toliko inzistiraju na tome da njihov pacijent („klijent“) priča, dok oni slušaju – kroz pripovijedanje o bilo čemu čovjek uvijek govori o sebi. Zato je pričanje priča (čak i onih banalnih, tračanje, dijeljenje frustracija) na neki način pripovijedanje samoga sebe. Kroz to što netko priča pokazuje se kako taj netko razumijeva svijet. A u tome kako priča svoju priču pokazuje kako postavlja i razumijeva svoje mjesto u tome svijetu.

Priča, bilo ona za koju mislimo da je stvarna, bilo ona za koju znamo da je izmišljena, plijeni maštu, zato što najjače govori kroz ono što ne govori. Priče nisu tek podatak, lekcija ili poruka. Mogu i to čovjeku dati, ali one također nose kontekst razumijevanja sebe i svijeta. Zato se najbolje uči i o jednom i o drugom kroz priču.

Svatko, na primjer, zna onu priču o zecu i kornjači, i svatko iz nje izvuče manje-više istu poruku. Ali, zamislimo nekoga da priča tu priču i usred nje izravno kaže poantu. To bi uništilo misteriju i čar pripovijedanja, jer je suptilno kao cigla u vjetrobran. A pripovijedanje je umijeće i zato je suptilno. Priča, zato, postoji samo zbog onoga što izostavlja.