Ako jedne zimske noći neki putnik

Postoji mnogo pokušaja da se odredi što je čovjek pa se može pročitati da smo mi ljudi svašta, od toga da smo političke životinje, da smo bića koja stvaramo, radimo, volimo, vjerujemo do toga da smo nekakav homo sapiens (uh, što bi to bilo dobro). Nedavno sam pročitao jednu takvu definiciju koja mi je na neki način odzvonila: kaže neki Njemac da je čovjek homo narrans (čovjek koji priča).

Mislim da je to nešto jako blisko onome što ću ovdje pokušati izraziti: mislim da je ono što čovjeka uistinu oblikuje pričanje priča. Ne samo književnost, nego uopće ljudski život određen je pričanjem - svako književno djelo, kao i svaki život, posjeduje dvije konačne točke: početak i kraj. Kako su rođenje i smrt nešto apsolutno izvjesno – granice ovostranoga života, koje nijedan čovjek nije zaobišao, jednako su tako početak i kraj sigurni kod knjiga.

To da postoje korice života i korice knjige ne govori ništa o tome što je u njima, jer ni jedno ni drugo nikada nisu monolitna priča, nego su sastavljeni iz fragmenata, iz doživljaja i komadića koji su povezani glavnim likom – a nekada čak ni njime, jer koliko vremena čovjek želi biti drugo od onoga što jest?

Mislim da naše živote ne određuju velike ideje i epovi, kako sebi život želimo prepričati, nego manje priče. Korijen ponosa, ljutnje, zaljubljenosti, svijesti može se naći u vlastitim pričama, u prepričavanju vlastitog života samome sebi, koji je deformiran onim kako se želim zamišljati.

Život je sastavljen od priča, a najvažnije su, mislim, one nedovršene. Okončale su se na vrhuncu zapleta, kao u romanu „Ako jedne zimske noći neki putnik“, upravo kad su najzanimljivije. Mislim da ovaj roman (ako se uopće može nazvati romanom) Itala Calvina baš kroz to što je fragmentiran, cikličan, što je niz nedovršenih priča, izgovara nešto što je teško izrecivo. Govori o mozaiku, o pripovijedanju. Govori o ludilu svijeta. Govori o onome što čovjeka čini čovjekom, o pričanju, stvaranju kroz prepričavanje, kroz pisanje, govori o onome skoro doživljenome. On je zbirka prekinutih i nedovršenih priča.

Stari Grci imali su boga sretnog trenutka. Zvao se Kairos i govorili su da hoda gol, namazan uljem i da je jedino za što ga čovjek može uhvatiti čuperak koji mu se nalazi na čelu. Ako ga ne uhvatiš za taj čuperak, možeš cijeli život trčati za njim i pokušati ga zgrabiti za nauljenu ćelu i nikada ti neće uspjeti, jer ga nisi ugrabio u pravi trenutak.

Mislim da je baš to ono ljudsko – to što veći dio života provodimo ganjajući nekog imaginarnog debelog ćelavca, jer nas upravo nedovršene priče više oblikuju nego dovršene. Sve neprežaljene ljubavi, sve propuštene ili napola iskorištene prilike lijepe su, lijepe su kao priča, lijepe su vjerojatno samo zato što nisu dovršene.