Spaljeno, zabranjeno - vječno?

 

Prethodnih tjedana, odnosno prethodnih mjeseci, bavio sam se knjigama koje je Franjevačkoj knjižnici u Tomislavgradu donirao književnik Andrija Vučemil pa sam, potaknut time i napisao nešto o njemu. Ovaj tjedan pokušat ću zapisati nešto od onoga što mi se vrtilo po glavi dok sam listao te knjige.

Naime, Andrija Vučemil je bio politički zatvorenik, kao srednjoškolac osuđen je na Goli otok pa je, nakon što je odležao pet godina, morao vanredno završiti gimnaziju, a nakon nje i studij.

Pitam se sad, što je toliko opasno u jednom srednjoškolcu da ga je jedna silna i moćna država spremila u zatvor jer je nešto pričao, odnosno pisao, u nekom Imotskom, gdje je tada išao u školu? Zašto jednu državu brine to što nešto piše ili govori jedan mladić među 18 i pol milijuna stanovnika, koliko ih je, otprilike, imala Jugoslavija tih 1960-ih?

Poznato je da su književnici od antičkih vremena bili smetnja državama i sistemima. Ne svaki i ne svakoj državi, ali bilo ih je mnogo: najstariji koji mi u ovom trenutku pada na pamet bio je Ovidije, kojega je car August prognao u Tomis na granici Skitije pa je ta Skitija (od granica današnje Rumunjske prema istoku) po njegovim pismima ostala do danas poslovična zabit.

Poznati pisci koji su bili prognani iz svojih domovina ili zatvoreni kojih se ovako usput sjećam su, osim Ovidija: Daniel Defoe, Dostojevski, Thomas Moore, Solženjicin, Ivo Andrić, Cervantes, Voltaire…

No, da ne prepričavam „Književni vremeplov“, vratit ću se ovome što me je zaintrigiralo u Vučemilovom životopisu: nakon zatvora i završenog fakulteta, 1969. objavio je zbirku pjesama „Na smrt naslonjen“, nakon koje mu nije bilo dozvoljeno javno djelovati. Iduća objava koja nije bila pod pseudonimom izlazi mu tek 1990.

Nešto je, čini se, opasno u toj književnosti kada se države od Rimskog Carstva, preko Kraljevine Francuske do SSSR-a i Jugoslavije boje pisaca. Nešto se čudno krije u njoj kad je pisac bio opasan za državu čak i kad je većina naroda bila nepismena.

Odgovor na pitanje: „Zašto je pisac opasan?“, banalan je. Pisac je opasan zato što piše. Napisana rečenica je ustvari zapisana misao koja proteže se kroz vrijeme. Ona ne završava ni s Ovidijem, ni s Voltaireom, ni s Andrijom Vučemilom nego ostaje bar polu-živa dok god postoji itko tko bi je ikada mogao pročitati. Ona ne mora biti trenutačni poziv na revoluciju da bi ostavila svoj biljeg na ljudskoj povijesti. Književnost je opasna jer kroz nju govori vječno živ čovjek, koji živi kroz svoju misao, u kojoj progovara sebi i onome što ga muči – a nema mu preče muke od života.

Književnost je po definiciji fikcija. Ona nije život, nego je od njega odijeljena velom mašte, kao nekakav iskrivljeni odraz. Međutim njena tema je uvijek jedna – ta tema je život.

Čitati znači, dakle, promatrati život u ogledalu. Tako književnost omogućuje nama, koji knjige čitamo, a život živimo, da kroz knjigu, u refleksiji, o životu jasnije mislimo.

Pisac je tako, ako nije svjesno državni pisac ili ako ne piše šund (valjda ima neka razlika između toga dvoga?), problem za sve sisteme, jer pisati znači pisati o sebi. Budući da svatko živi u nekom sustavu, pisati znači oslikavati svoj život i sustav u kojem živi. Kada se tim pisanjem sustav uvede u raspravu, o njemu se počinje misliti. A to je već pravljenje problema, jer nijednom sustavu nije u cilju da se o njemu misli – sve da je ovaj naš hipotetski sustav najbolji na svijetu, kad čovjek počne misliti, stvari koje su zaboravljene, zametnute ili namjerno preskočene postaju očite.

Književnost se, takva nestvarna, ipak bavi stvarnim čovjekom i čovjekovim realnim životom. Ona je uvijek nestvarno pitanje o zbilji. A zašto da se misli o zbilji? Zato se knjige spaljuju. Zato je lakše poslati pisca u zatvor, nego misliti o tome o čemu on piše.