U predvorju poezije

 

Ovaj tjedan vraćam se, opet, onim knjigama Andrije Vučemila – čini se da im nema kraja. Želim pisati o moru poezije koju smo u ovoj donaciji dobili, zbog toga što mi je divno to da se ovdje jedne kraj drugih nalaze pjesme koje pišu o domovini, o kršćanstvu, o muzama, o ljubavi, o krajoliku. Našao sam pjesmu o pjesmama. Negdje u ovim zbirkama postoji pjesma naziva Napoleon. Ovdje se također nalazi zbirka pjesama koja se zove Disanje, dok pored nje stoji Semafor.

Poezija Andrije Vučemila

Andrija Vučemil je objavio 18 zbirki poezije i tri poeme. Ono što njegovu poeziju čini posebnom je neka vrsta balansa između jezične kompleksnosti i subjektivne naravi pjesničkog stvaranja. Naime, mislim da se u poeziji lako razaznaju tendencije autora: neki pišu o sebi, često na takav način da se čini da govore samo o vlastitoj važnosti, dok drugi bježe od bilo kakve naznake subjektivnosti, pišući u trećem licu ili zapliću čitatelja u tolike jezične peripetije da se njihova poezija čini dalekom.

Vučemilova poezija je na neki način balans između ovih dviju krajnosti – njegova poezija je intimna, no ne bombardira čitatelja pjesničkim mukama niti se u njoj rone lirske suze. Istovremeno, iako je genijalan jezični kompozitor, njegov jezik ostaje jednostavan i prirodan.

Ne znam kako drugi čitaju poeziju, no ja je, evo, listam i u tom listanju proberem ponešto i to pročitam. Primijetio sam u ovakvom laganom, nasumičnom čitanju da puno Vučemilovih rečenica završava s tri točke; još više ih završava upitnicima. Nisam književni kritičar, niti to želim biti, no mnogo mi govori o ovome čovjeku i njegovom cijelomu opusu to što, listajući ovako njegove zbirke pjesama, nisam naišao ni na jedan uskličnik.

Što je uopće ta poezija?

Ako postoji u čovjeku način da se izrazi san, način da se izrazi ono potpuno unutrašnje, neokaljano preozbiljnim shvaćanjem ideja o stvarnosti, onda je to poezija. Ona jest, ustvari, svojevrsni svjesni san i zato sam uvjeren da se o njoj ne da uopće ni pisati, pogotovo ne na ovaj prozni način, no pokušat ću nešto reći, znajući unaprijed da sve što napišem mora biti krivo.

Poezija je san, jer ona je izražena onostranost, sklad (skladba?) sukoba. Ona je intimni san čovjeka jednako kao što je veliki san generacija: dobro, pravda, ljubav, harmonija, sloboda – snovi čovječanstva kojima spoznaje i ideje mogu samo težiti, koje slute filozofija i proza, u poeziji se pojavljuju jasno, jer ona je od starine medij kojima se prenosi ono istinski čovjekovo.

Kad već pišem o knjižnici i poeziji, ne mogu ne uočiti da se, ne samo u našoj knjižnici, nego generalno, poezija ne čita često. To je određeno, na neki način, vremenom u kojem živimo. Poezija je, za razliku od proze koja je duhu našega doba prihvatljiva, sastavljena od dojmova – ona je tako drugačija od svakodnevnoga govora da je čak ova riječ „sastavljena“ njoj, čini mi se, strana.

Ono što je zajedničko svoj poeziji je da ona, bez obzira na temu, odiše čovjekom. Ne nekim obilježjem čovjeka, ne nekom idejom koja čovjeka ograničava, nego svime što čovjek jest, svime što osjeća, svime što misli i nijedna tema nije ni više ni manje čovječna, jer poezija govori samo o onome što se čovjeka bitno tiče.

Proza je sistematična, ona prenosi događaj koji govori čitatelju što treba osjećati, dok je poezija drugačija. Čitati poeziju i pisati poeziju znači sanjati, prepustiti se intuiciji, a našem svijetu je prepuštanje snu neprirodno – gotovo strašno. Poezija je nama strana zato što se njoj ne da nametnuti sustav, ona se ne može prisvojiti jednoj ideji. Ne znači to da pjesnici ne razmišljaju, ni da je poezija besmislena; pokušavam napisati da misliti poetski znači iz temelja drugačije misliti.

Sve su ideologije u našoj povijesti imale neku „svoju“ poeziju i u tome prisvajanju tu poeziju izobličili (možda bi se moglo reći i obezličili) jer je poezija slobodna od izvana nametnutoga sustava. Koliko je shvaćam – koliko je mogu shvatiti, budući da nisam pjesnik – poezija bi imala biti sloboda da čovjek bude čovjek. I ništa više. Možda se zato i ne čita? Ta kakvu vrijednost ima čovjek koji je samo čovjek? I ništa više?