Saharski El Dorado

Potreba čovjeka da za sobom ostavi nekakav znak postoji od kad postoji i čovjek – nedavno je u Indoneziji na zidu špilje nađena slika svinje, koja je stara preko četrdeset tisuća godina. Ta potreba drevnoga čovjeka ista je kao i potreba đaka da se potpiše na školske klupe, navijača da naslika grafit, pjesnika da objavi zbirku. Ona je univerzalna i nadilazi generacijske, kulturalne i geografske razlike. Svaka varijanta ostavljanja simbola sebe koji će trajati (možda je i potreba za potomstvom tek varijacija na ovu temu?) jest ustvari krik budućnosti: „Ja sam bio tu!“.

Bez obzira na to iz kojega povijesnog perioda do nas živućih dolaze, svaki od njih ima svoju vrijednost. Kod nekih, ta važnost je osobna i ovakvi spomenici, bili oni slike, rezbarije, arhitektonski ostatci ili rukopisi važni su samo za nasljednike onoga tko je došao prije. Neki su lokalni ili regionalni i ograničeni su u svojoj važnosti. Neki su pak važni za cijeli svijet. (Namjerno pišem o važnosti, a ne o vrijednosti, jer se o vrijednosti ne usuđujem govoriti – ona bi bila nešto objektivno, a u objektivnost sumnjam.)

Veliki broj spisa starih Grka i Rimljana do nas nije došao izravno iz Grčke ili Italije, nego preko velikih muslimanskih učilišta Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike, jer su barbarski preci današnjih Europljana revno palili manje-više sve na što su naišli. Nasljednici ovih barbara, uzvišeni europski prosvjetitelji, preko tisuću godina kasnije opravdavaju ropstvo time što govore da su Afrikanci ljudi bez pisma, bez civilizacije, bez povijesti i bez sjećanja – da su druga klasa ljudi, da su praktično neljudi.

Timbuktu u državi Mali je nekoliko stoljeća bio centar trgovine i kulture, a o njemu ovdje pišem jer je nekoliko stoljeća bio jedno od najvažnijih mjesta za znanost i kulturu na cijelome svijetu. Ovaj grad bio je dom učenjaka i znanstvenika od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća. Kasnije su se u Europi proširile glasine o ovome gradu kao o afričkom El Doradu, kao nečemu mitskom, gotovo fantastičnom.

Na neki način, to je istina – bar za ljubitelje kulture i knjiga: bogatstvo Timbuktua nije zlato, nego nevjerojatna tradicija koje se drže mnoge obitelji, a to je čuvanje starih rukopisa i knjiga i njihovo prenošenje iz generacije u generaciju. Početkom ovoga tisućljeća počelo je prikupljanje tih rukopisa da bi se dokumentirali i da bi se restaurirali.

2012., međutim, nastaje problem: religijski ekstremisti u Sjevernoj Africi, koji ne ljube pretjerano povijest, a još manje to što se povijest islama kakva se nalazi u ovakvim rukopisima nemalo mimoilazi s njihovom ideologijom, počinju harati sjevernim Malijem. Budući da i oni pažljivo gaje tradiciju paljenja svega što im se nađe na putu, knjižničar Abdel Kadel Haidara počeo je pripremati za egzil rukopise iz knjižnice koju je utemeljio i ostalih 45 knjižnica i arhiva u Timbuktuu.

Tijekom sljedećih devet mjeseci, preko 350 tisuća rukopisa, od kojih su najstariji iz 11. stoljeća, prošvercano je iz okupiranog područja u glavni grad Malija. To je putovanje od preko tisuću kilometara, a knjige su transportirane u metalnim kovčezima između zaraćenih strana. Prevozili su ih na džipovima, na brodovima uz rijeku Niger, na nekim dijelovima puta nosili su ih magarci. Kad su se džihadisti povlačili iz Timbuktua, zapalili su knjižnice iza sebe, međutim u njima je ostalo „samo“ 4 200 rukopisa.

Sačuvani su razni spisi, većinom na pergamentima koji su napravljeni od kozje kože, makar ima iznimnih primjeraka, kao što je pozlaćeni rukopis Kurana na ribljoj koži. Spašeni su, osim religijskih spisa, rječnici, varijanta enciklopedije, filozofski rukopisi, matematički traktati i različiti spisi koji se bave astronomijom.

Nakon što je većina rukopisa spašena od prijetnje vatrom time što preseljeni iz Sahare u južni dio Malija, u budućnosti će ih knjižničari i restauratori morati čuvati od vlage, koja je nakon vatre najveći uništavač knjiga.

Ovaj tekst pišem da ispričam jednu priču koja me inspirirala. Pišem, također, da sebi objasnim zašto je ono što radim važno. Pišem, istovremeno, da poručim vama, koji ovo čitate: bilo da ispuštate vlastite krikove u budućnost, ili na neki način prosljeđujete baklju čuvanjem ostataka prošlih vremena, u svakom slučaju ostavljate za sobom nešto važno. Zato ne činite to bilo kako.