Čaj od ironije

 

Thomas More bio je zanimljiv povijesni lik. Ukratko: bio je pravnik, povjesničar, državnik i humanist, proglašen je svetim, smaknuo ga je kralj kojemu je tri godine služio kao kancelar i, ono što je za ovaj tekst najvažnije, bio je pisac.

Objavio je svoju poznatu Utopiju prije 505 godina. Knjiga je uistinu nevjerojatna, a i mora biti takva da bi ostala poznata i čitana petsto godina nakon što je napisana – teško je zamisliti da će ijedna knjiga danas napisana ostati ne samo čitana, nego i aktualna nakon pola tisućljeća.

Suvremeni čitatelj treba, međutim, imati na umu da većina literature na koju smo naviknuti kao svojevrsni pogon za razvoj književnog djela koristi likove. Od Hamleta, preko Zločina i kazne do Harry Pottera likovi su ti zbog kojih se sve događa (ovo se odnosi i na djela koja nemaju jasnu i određenu fabulu). Osobna povijest, odnosi prema roditeljima ili njihov nedostatak, unutarnji i ideološki sukobi glavnoga lika su ono što uvlači čitatelja u priču.

Utopija je zbog toga (ali ne samo zbog toga) neobična čuvstvima suvremenih knjigoljubaca: likovi služe iznošenju ideja i utoliko ni pisca ni čitatelja ne brinu pretjerano ni osobna povijest ni psihološko oblikovanje Rafaela Hitlodeja. Ono čemu on služi je iznošenje određenog sklopa ideja i svaki dio njegovog lika sadržan je u tome. Na primjer, on je Portugalac zbog toga što je logično da je Portugalac: oni, po ondašnjem urbanom mitu, putuju i istražuju pa ako već pisac piše istraživača…

Ime toga glavnoga lika zvuči neobično, ustvari ono je ironično, pametno i smiješno i nema apsolutno nikakve veze s Portugalom. „Rafael“ je hebrejsko ime, znači „Bog liječi“ i izravna je referenca na anđela, glasnika Božjeg koji liječi slijepce (puno govori takvo ime glavnoga lika u knjizi koja govori o državom uređenju). „Hitlodej“ bi na grčkom značilo, otprilike „onaj koji širi besmislice“.

Ovakvo ime, koje je odriješeno od osobne povijesti lika vezano je pak s ovim dvama mrtvim jezicima, sa nekompatibilnim svjetonazorima, s europskom kulturom koja svoje korijene ima baš u tim antagonističnim svjetovima, grčkom i hebrejskom.

Treba li ono što ovako nazvan lik priča shvatiti ozbiljno ili kao glupost, što mu prezime govori? Možda baš takav lik treba Europi, kako ondašnjeg, tako i današnjeg vremena, da je izliječi od nje time što priča budalaštine? Ili se možda tek autor ograđuje imenom od potencijalne cenzure? Ili je možda sve to zajedno i još štošta?

Ime glavnoga lika nije jedina igra riječima koju čitatelj sreće u knjizi. Već u naslovu najavljene ovakve jezične igrarije pokatkad više govore nego sami tekst, ili upućuju na dodatna, nenadana značenja onoga što likovi izriču. Ili ne izriču.

Knjiga se izvorno zove De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia (O najboljem stanju države i o novom otoku Utopiji). Raniji naslov bio je još duži od ovoga, a prva igra riječi u djelu već je u naslovu knjige i imenu otoka/države koja se opisuje, jer bi Englezi grčku riječ  „utopia“ čitali isto kao „eutopia“. Obje riječi dolaze iz toga „topos“, što znači „mjesto“. Kad se dodaju prefiksi „u“ i „eu“, te riječi znače „ne-mjesto“ i „dobro-mjesto“.

Cijela knjiga je nakupina ovakvih paradoksa, ironija i izmišljenih imena koja govore više nego cijeli opusi pisaca i mislilaca. Među ostalim, More je pravnik – istovremeno u Utopiji kritizira pravnike.

Ovo djelo, kao i svako utopijsko zamišljanje, ima određenu svrhu, a ona je, čini mi se, dvostruka: prvo, da pruži čovjeku svojevrsnu utjehu, nadu da može biti nešto drugo (makar to bilo potpuno strano čovjeku, jer utopija je „ne-mjesto“ i kada bi postala mjesto, nestalo bi onoga dobroga u tome mjestu). Od zore civilizacije čovjek zamišlja ovakva idealna društva i uređenja, zvao ih Atlantida, Utopija, raj, dženet ili vječna lovišta. I cijela poanta tih društava je da su nedostupna.

Druga svrha svake utopije je u tome da fantazija (irealno, besmislica, Hitlodej) o društvu koje nije izliječi (Rafael) društvo koje jest. To ne čini iznoseći neku kolosalnu istinu, jasno razložen statut onoga što treba biti, nego upućuje na ono što je suvišno. Hitlodeju, filozofu, avanturistu, knjigoljupcu i pričaocu gluposti nije cilj da ikoga opameti, nego da bar nekoga, bar malo odbudali.