Glumci života?

 

Predstava kao umjetnički izraz nastaje s prvim religijskim plesovima u arhaičnim društvima. Kazalište, međutim, u formi u kojoj ga danas poznajemo, nastalo je u antičkoj Grčkoj u šestom stoljeću pr. Kr. Vjerojatno najpoznatiji teatar na svijetu nalazi se u Epidauru, sagrađen u 4. st. pr. Kr., a i danas je u funkciji. Akustika toga čudesnog zdanja proučava se još uvijek, jer je napravljeno tako da svaki zvuk iz sredine amfiteatra (Grci su tu sredinu kazališta zvali orchestra) slušatelji čuju šezdesetak metara daleko. U njega je moglo stati 12 do 14 tisuća ljudi.

Najpoznatije predstave Grčke i danas se izvode i čitaju. U njima se nalazi nevjerojatna povijest, a kroz njih se otkrivaju dubine čovjekove podsvijesti. Sofoklovom Antigonom, Euripidovom Medejom i Eshilovim Prometejem bavili su se i bave se filozofi, znanstvenici i psiholozi od kad su te tragedije nastale do danas.

Iako su ove drame stare nekoliko tisuća godina, razumljivije su, na neki način od suvremenih. Čini mi se da je tako jer su one plod grčkoga duha koji se izražava jednostavno, kako u umjetnosti, tako i u arhitekturi i u filozofiji. Kad ovdje stoji riječ „jednostavno“, mislim to da se duhovni život antičkog čovjeka, u umjetnosti izražen, čini cjelovitim.

Za antiku postoji čovjek, postoji svijet/priroda i postoje bogovi, što je relativno jednostavan svjetonazor, dok je glavno obilježje života modernoga čovjeka, kao i njegova svjetonazora, to da je fragmentiran. Iz trenutka u trenutak okolnosti, informacije i životno stanje se mijenjaju i ta vječna promjena rađa fragmentiranu umjetnost. Na neki način, ipak, čovjek je ostao isti u svojim željama, nadama i gađenjima. Ta nitko nema problem koji je imala Antigona ili Edip (bar se nadam), ali nešto iz njih govori mimo vremena i prostora koji nas razdvaja.

Iako je Antigona povijesno beznačajna naspram kralja Tebe, ona je središnji lik tragedije. Medeja je vještica, dok je Jazon heroj, a drama je po njoj nazvana. Prometej je napravio objektivno sitni nered bogovima (u usporedbi s onim što su u mitovima radili ti grčki bogovi), a za dramu važniji je od Zeusa?

Tragedija kao umjetničko djelo može opisivati važne događaje. U središtu joj mogu biti „uzvišene teme“. Ali ono što je tragično u tragediji nije kozmički događaj, nego osobni. Čak i da se opisuje konac svijeta, on nije tragičan jer završava svijet, nego zato što nosi konac čovjeka. Ito jednoga čovjeka.

Možda se upravo u ovome, što je tragedija uvijek tragedija pojedinca, krije ono bitno. U toj pojedinačnoj tragediji otkriva se emocija, energija, život koji je življi od života.

Možda, ipak, iza te tisućljetne potrebe za teatrom stoji nešto drugačije, nešto bliže kakvom konkretnom psihološkom stanju? Jer predstava na nenasilan način iznosi pred čovjeka određeni osobni život, međutim od toga života koji nam se prikazuje odijeljeni smo ulogom promatrača. Promatrač se može prepoznati ili ne prepoznati, kako mu volja. On može o onome što se na pozornici nalazi objektivno suditi. A uvijek sudi, jer poznaje (ili misli da poznaje) razloge zbog kojih lik djeluje – ta uvijek su oni već u njemu.

Tragedija je ples samozavaravanja i samospoznaje. Ona gradi i ruši i jedno i drugo. Time što otklanja emocionalni teret, izmiještajući ga na pozornicu, ona omogućuje da se (koliko-toliko) racionalno promotri određeno duševno stanje. Gledalac, dakle, promatra sebe, kojega predstava predstavlja, no uvijek ostaje slobodan da se u njoj ne prepozna.

Tragedija na taj način neinvazivno, prikazujući život drugoga, zadire ispod svih maski, svih slojeva samozavaravanja koje čovjek na sebi nosi. Ona dopušta da gledalac povjeruje ili ne povjeruje da su razlozi za njegove postupke i njegova opravdanja vlastitih postupaka isti.

A možda pak ova vječna fasciniranost čovječanstva tim „daskama koje život znače“ ima svoj korijen i u tome što na nekoj razini svi, bar ponekad, znamo da smo glumci u predstavi vlastitog života?