Tekst koji je na ovome blogu objavljen prošlog tjedna govorio je o Utopiji i utopiji – o nekoliko detalja
iz knjige Thomasa Morea i o idejama koje (možda) stoje iza književnosti koja
govori o utopijama. Ovaj tjedan, ovaj tekst nastavlja k istim idejama, ali iz
suprotnog smjera pa će govoriti o distopijama.
Nakon dvaju svjetskih ratova i kolektivne traume koju je čovječanstvo sebi
uzrokovalo njima i njihovim posljedicama utopija se ne može pisati, niti se
utopijsko društvo može zamišljati. Utopija je jedna vrsta sna, ideja koja igra
na granici mogućega, makar ne i vjerojatnoga. U tome ona je nešto blisko
poeziji, a T. Adorno napisa da je barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza.
U suvremenoj kulturi nema traga utopijskim idejama. Ne može ih ni biti, jer
je iznesen na vidjelo barbarizam čovječanstva i to da su kultura, umjetnost i
filozofija, duh društva i civilizacije, doživjeli apsolutni neuspjeh. I taj
neuspjeh se nastavlja. Ta Auschwitz nije gotov, samo je preselio.
Upravo zbog toga što ne može biti utopije, česta tema u književnosti i
filmu su distopijska društva. Distopija služi istoj svrsi kao i utopija, samo
joj prilazi iz drugoga smjera. A ta svrha je opet dvostruka: distopija je utjeha,
ponajprije, jer misao da može biti gore jest svojevrsna utjeha. Druga svrha
distopije je terapeutska – odnosno bar to pokušava biti. Ta terapija nije u
sferi čovjekovog psihološkoga, nego političkoga i socijalnoga života.
Slike distopijskih društava dolaze u beskonačnim oblicima i ukusima. Neka su
proizvod užasne tiranije ili apokaliptičnih događaja. Druga nastaju iz jednostavne redukcije svijesti na sebični
interes koji ne dopušta susret s drugim, ili iz ekonomske neravnopravnosti
istjerane do krajnjeg logičkog apsurda.
Ono što je zajedničko svim distopijama je aktivna borba za moć. Odnosno
borba onih koji imaju moć protiv mogućnosti drugoga da bude slobodan, jer bi to
bila sloboda od njihove moći. Sva društva koja su opisana u knjigama kao što
su Divni novi svijet, Proces, 1984. i Igre
gladi, ili u filmovima kakvi su Mad Max i Matrix dijele
jednu zajedničku točku: paničnu borbu protiv slobodnog mišljenja, protiv umova
otvorenih za nešto novo i pristupa informacijama.
Distopija kao umjetnički izraz je (iako je i ona prilično izlizana
konzumerizmom) jedan od rijetkih glasova širokog dosega koji pozivaju na pobunu
protiv već prisutne distopije. Ova distopija je dosadna, kapitalistička, sveprisutna pa se u njoj teško
buniti. Pogotovo se teško buniti zbog toga što veliki brat nije očit, nego se kontrola vrši
kroz meku moć, na suptilan način. Marketing određuje čime se čovjek hrani, bilo fizički, bilo
mentalno (rijetko tko uzima jogurt po koji se mora sagnuti – ili gleda ispod
trećeg rezultata na Googleu). Informacije su već probrane, sanitizirane i
servirane, davno prije nego što su došle na raspolaganje „krajnjem potrošaču“.
Distopija (ova umjetnička) je neobičan glas u komfornoj distopiji – ona
postavlja nelagodna pitanja, širi neortodoksne ideje o širem svijetu i poziva,
nekad suptilno, nekada bučno, na političku transformaciju, o kojoj drugdje nema glasa.
U varijacijama na temu distopijskog društva, u nevjerojatnoj
širini njihovih prikaza, teško možete susresti knjižnicu. Knjižnica je u
svojoj biti suprotna ograničenju, suprotna cenzuri. Ona je mjesto gdje su ljudi
slobodni da mogu istraživati, sanjati i osjećati.
Zato se svrha knjižnice ne završava u tome da u njoj đaci mogu posuditi
lektiru, ili da bude arhiv. I jedno i drugo je važno, ali sama knjižnica kao
takva važna je za društvo i za čovjeka koji želi rasti. Ona treba biti
utopijsko mjesto, gdje se isprobavaju nove ideje i prostor u kojem se utažuje
znatiželja. Knjižnica također predstavlja mogućnost da se nađe način da se raspiri pobuna (bune
uvijek počinju stranicama, nekad paljenim, nekad čitanim), makar ona bila tiha
i sramežljiva – pobuna koju čovjek u sebi potajno nosi.
Nema komentara:
Objavi komentar