Knjižnica labirint

 

Postoje knjige kojima se čovjek cijeloga života vraća, koje može uvijek iznova čitati i u kojima svaki put nalazi nešto novo, ispod i mimo onoga generalnog dojma koji je stečen prvoga puta.

Čovjek se knjigama može vraćati zbog toga što su one žive, kao što je i on živ – knjiga nije skup mrtvih slova na papiru, nego ona živi kao složen skup osjećaja, dojmova i događaja u duhu onoga koji je čita.

A budući da čovjek nije kip, mijenja se i skupa s njim mijenjaju se dojmovi vezani za knjigu koja u njemu ponovno oživljava. Prvi put knjiga se može pročitati zbog fabule, ali svaki sljedeći ona se čita zbog toga kako je napisana.

Najljepši, vjerojatno, primjer slojevitog pisanja koji poznajem je Ime ruže Umberta Eca. Žalim što sam ovu knjigu pročitao – žalim zato što ga ne mogu opet čitati kao prvi put. Istovremeno, drago mi je svaki put kada mu se vratim. Jer svaki put, ova knjiga je sve bolja i u njoj se otkrivaju potpuno nova značenja.

Ona ima formu kriminalističkog romana – ali to je samo forma. Ljubiteljima krimića, ovaj roman bit će, vjerojatno, dosadan, zbog toga što fabula iznimno sporo teče onome tko je naviknut na američke ili skandinavske trilere.

Knjigu „piše“ jedan srednjovjekovni redovnik i ona je složena kao kronika po satima molitvi redovnika koji žive u opatiji gdje se radnja događa. Autor se maskira u toga redovnika i piše imitirajući način na koji pišu srednjovjekovni kroničari. Latinski koji se nalazi u knjizi tamo je zato što se unutar konteksta pisac kronike koristi upravo latinskim na tim mjestima. Eco to ne izmišlja, nego se desetljećima bavio proučavanjem srednjega vijeka i iz toga istraživanja stvara svijet romana.

Kada likovi pričaju, oni pričaju kao srednjovjekovni redovnici, a ne likovi iz modernoga vremena u kostimima redovnika, kako to već najčešće biva u povijesnim romanima. Oni raspravljaju o teologiji svoga vremena, a lajtmotiv svih rasprava je Apokalipsa (ta ona je lajtmotiv cijeloga srednjega vijeka). I zbog toga se, naravno misteriozna ubojstva događaju prema apokalipsi.

A ova knjiga također je povijesni roman – svijet u kojem se nalazi neimenovana opatija (od kojega je odvojena i fizičkim i mentalnim zidinama) ima kompleksne političke i ekonomske odnose, kako vlastite, tako i one između opatije i svijeta. Svaka informacija o okolnostima izvan same radnje knjige povijesna je činjenica, a stvari koje su izmišljene zbog romana racionalni su konstrukt u skladu s okolnostima van romana.

Glavni motiv romana je jedna druga knjiga, a središte radnje romana je knjižnica u toj opatiji. Ta knjižnica pak sagrađena je kao labirint, kao što je ova knjiga labirint koji kruži oko te knjižnice.

Knjižničar u biblioteci-labirintu zove se Jorge i naravno da je slijep (i jedno i drugo kao Borges, koji je napisao knjigu o beskrajnoj knjižnici, a u većini njegovih djela čitatelj nalazi labirint) i Španjolac je, zbog toga što su najpoznatiji minijaturisti i komentatori Apokalipse onoga vremena iz Španjolske.

Ljudi kojima su čitali ovu knjigu mogu se svrstati u dvije skupine: oni kojima je bila fantastična i oni kojima je bila nevjerojatno dosadna. To je tako zbog toga što netko u knjizi (ponekad) traži intelektualni izazov, a ova knjiga uistinu jest izazov. Drugi pak ne želi pokušati čitati nešto komplicirano, a ova knjiga jest komplicirana. Zato se ne može uzeti olako, da prođe vrijeme do spavanja, ili da proleti nedjeljno popodne

Ovaj roman može, naslovno, biti roman misterije, ali ako niste spremni čitati rasprave o relativno opskurnim sektama iz četrnaestoga stoljeća, srednjovjekovnoj politici, razgovore o Kristovom siromaštvu ili diskusije između mistika, skeptika, revolucionara i terorista, nemojte je nikada čitati.

Ali ako želite književnost koja je intelektualna avantura, naći ćete je u simbolici i alegorijama kojima ovaj roman obiluje, uživat ćete u njemu i vraćat ćete mu se redovito.