Ta okrutna škola

Već je jednom ovdje objavljen tekst o teškoj i kvalitetnoj književnosti, kada je tjedna tema bio Dževad Karahasan. Ovaj tekst vratit će se tome iz vjerojatno neočekivanog smjera: ideje iz kojih ovaj tekst polazi ka književnosti i čitanju su odgoj i trauma. Iako se možda ne čini tako na prvi pogled, ove dvije životne činjenice imaju veze s knjigama.

Sve što vrijedi, što čovjeka obilježava, teško je i na neki način traumatično. Nešto što ima utjecaj na to kako se čovjek odnosi prema sebi i prema svijetu van njega jednostavno mora imati toliki utisak, toliki psihički „udar“ da ostavlja trajne posljedice i utoliko je trauma. Ovo se odnosi na sve važne, životne događaje, bez obzira jesu li oni „negativni“ i „pozitivni“ (ovi navodni znaci nalaze se oko ovih pridjeva jer oni nisu jednoznačni, ta nema čisto pozitivnih i negativnih stvari u kontekstu psihe).

Prva čovjekova trauma je rođenje i ono ostaje među najtraumatičnijim događajima za cijeli život (kako djetetu, tako i majci). Serijsko traumatiziranje nastavlja se s odgojem – od toga da treba natjerati dijete da spava i jede u nekakvo normalno vrijeme do stalnih vikanja: „ne to“.

Odgojno traumatiziranje doživljava svoj vrhunac u obrazovanju: škola je traumatično iskustvo, jer cijela poanta te „odgojno-obrazovne institucije“ je obuzdavanje nevjerojatne, lude energije djece i usmjeravanje njihove pažnje na nešto što društvo očekuje. A taj jadni odgajatelj (bilo učitelj, bilo roditelj) stalno se mora nositi s tim da njih ne zanima što god bilo to što im čovjek priča.

Da bi čovjek radio s tim sebičnim, bezobraznim, divnim malim stvorovima, mora uistinu imati neizmjernu količinu ljubavi i energije i ne smije im dati do znanja da mu često idu na živce (a to da nekad idu na živce i da čovjeka ljute je normalno i sasvim u redu).

Obrazovanje uopće je trauma, kako za one koji bivaju obrazovani, tako i za one koji ih obrazuju. Učitelji i nastavnici vjerojatno zaslužuju neki beneficirani radni staž, jer škola je nemilosrdna i prema njima i prema djeci: okrutno je posjesti punu prostoriju tih hiperaktivnih, energičnih malih osoba u nastanku i očekivati da će mirovati i učiti. I okrutno je očekivati od nekoga da će ih iz sata u sat nagovarati, zavaravati i podmićivati da uče, jer učenje je teško. Tko misli da učenje nije iznimno teško, neka pokuša naučiti pismo koje ne poznaje, neka pročita knjigu o nečemu što uopće ne razumije. Nije lako naučiti arapske i rimske brojeve. Na kraju krajeva, odrastao čovjek mora se dobro zamisliti i pomučiti da bi prepričao Miševe i mačke naglavačke.

Činjenica je da je učenje teško, da je škola nešto što iziskuje napor i da je odgoj trauma. Isto je tako činjenica da su i učenje i škola i odgoj nevjerojatno važni. To se pogotovo odnosi na današnje vrijeme kada čovjek uvijek može činiti nešto zabavno pa osjeća da je čitanje „teških knjiga“ gubljenje vremena– ako je knjiga naporna, lako je pročitati sažetak. Ako je udžbenik dosadan, lako je pronaći video koji u tri minute objašnjava lekciju. Ako je neka tema dosadila, lako se prebaciti na drugu – ta cijeli svijet je dostupan u džepu.

Naša kultura čitanja dopušta nam da se prebacujemo s teme na temu, s informacije na informaciju. Čak i oni koji su voljni posvetiti se cijeloj knjizi obično se posvećuju knjigama koje ih prirodno privlače, jer naporno je i teško čitati nešto nepoznato, nešto što bi čovjeka moglo izbaciti iz ugodne rutine i bar mu malo promijeniti svjetonazor. Ali većina ljudi nikada ne stvara vlastito mišljenje o nečemu, tek ponekad, u skladu s novim informacijama, malo preuređuje svoje predrasude.