Književnost je laž. Ne može biti ništa drugo, jer je
svaka napisana riječ samo jedan pogled na svijet i, bio taj svijet stvaran ili
izmišljen, pisac nam uvijek, bar malo laže o njemu.
Jasno je da je književnost laž – većina nje spada u
žanr koji se zove fikcija. Ali čak i knjiga koja pretendira na to da nije
fiktivna na neki način mora lagati: čak i ako postoji autor koji piše knjigu
bez kreativnih intervencija, ne-fiktivne knjige lažu, jer svaka knjiga
predstavlja čitatelju neki svijet i ona ga pred čitatelja stavlja iz određenog
gledišta, a time prešućuje i skriva ostatak svijeta o kojemu (ne) govori.
Zato čitatelj mora, kada uzme knjigu u ruku, najprije
ostaviti po strani svoju nevjericu. Kada bez sumnje, slobodan od realnosti,
čitatelj uđe u svijet knjige, on postaje dio toga svijeta i tome svijetu daje
da u njemu oživi. I u svakom trenutku toga života knjige, čitatelj ne smije
sebi dopustiti da se sjeti da mu ona laže.
Svijest da književnost laže i da svjetovi koje
proizvodi nisu stvarni ne mora biti jasno izrečena, ali postoji u pozadini uma
svakog čitatelja. Ta teško da bi uopće postojale skandinavske zemlje da u njima
postoji toliko ubojica koliko ih ima u njihovim krimićima. Dok čovjek čita
špijunski roman, ne smije pomisliti na to da bi bar jedna od tolikih skoro
katastrofalnih situacija do sada sigurno promakla CIA-i, ili kome već. Čitatelj
ne smije vjerovati da među svim tim vampirima i vješticama statistički moraju
postojati idioti koji bi ih do sada slučajno otkrili.
Književnost postoji na temelju ovoga samozavaravanja,
na mogućnosti čovjeka da povjeruje da ono za što zna da nije stvarnost, ipak,
na neki način, nekada i negdje, možda može biti. Ona postoji na vjerovanju da
se može dogoditi ono što se može o(na)pisati.
Književnost, bar kvalitetna književnost, je cijeli
svemir mogućnosti unutar kojega pisac i čitatelj izabiru biti prevareni nekim
misaonim sklopom, privremeno ostavljajući sve druge po strani, za neki drugi
put.
Kvalitetna književnost je svojevrsni atavizam drevnih
religija, jer ona ima u sebi nešto od mita: ona je „izmišljena“, ali ne samo
izmišljena, jer ima taj dublji korijen. Pisac (lažov) na neki način je kao
antički pjesnik, glasnik onostranoga, božanskoga, nesvjesnoga i kroz laž govori
o istini, koja je iznad pukog činjeničnog stanja.
Pisci su u svom laganju ipak pošteni, jer kada
čitatelj uzima knjigu u ruku, on polu-svjesno pristaje na suspenziju realnosti
i volontira svoju lakovjernost. Književna prevara zavisna je od dobre volje
čitatelja da iz rečenice u rečenicu nastavi čitati. I utoliko je čitatelj
uvijek slobodan od laži književnosti.
Ali ulazeći u svijet knjige čovjek koji čita može doći
do nekakvoga znanja o sebi. Svaki put u književnu fikciju određeni je
eksperiment s vlastitim životom – ako nigdje drugdje, onda u književnoj mašti
može čovjek iskusiti situacije koje su u realnom svijetu nemoguće ili bar
nerealne. Kako je suosjećati s Anom Karenjinom (kako uopće suosjećati s nekim
tko nije stvaran)? Kako je biti kukac? Kako je bježati od zombija? Kako je
ubiti gramzivu babu s Raskoljnikovom? Kako je otrovati redovnika (ovo je
pitanje bilo inspiracija Ecu za Ime ruže)?
Ono što čovjek dobiva iz književnosti je određeno
znanje: ne samo znanje o činjenicama koje su istinite kako u literarnom, tako i
u stvarnom svijetu, nego i znanje o samome sebi. Književnost je životni
eksperiment, probavanje novih egzistencijalnih cipela. Doduše, to iskustvo
nikad nije potpuno, jer nikad nije stvarno, ali književnost daje čovjeku
mogućnost da bar proba ulogu koju nikada ne bi osjetio. I u tome čini čovjeka
širim, a to je, valjda, dobro?
Nema komentara:
Objavi komentar