U predvorju poezije

 

Ovaj tjedan vraćam se, opet, onim knjigama Andrije Vučemila – čini se da im nema kraja. Želim pisati o moru poezije koju smo u ovoj donaciji dobili, zbog toga što mi je divno to da se ovdje jedne kraj drugih nalaze pjesme koje pišu o domovini, o kršćanstvu, o muzama, o ljubavi, o krajoliku. Našao sam pjesmu o pjesmama. Negdje u ovim zbirkama postoji pjesma naziva Napoleon. Ovdje se također nalazi zbirka pjesama koja se zove Disanje, dok pored nje stoji Semafor.

Poezija Andrije Vučemila

Andrija Vučemil je objavio 18 zbirki poezije i tri poeme. Ono što njegovu poeziju čini posebnom je neka vrsta balansa između jezične kompleksnosti i subjektivne naravi pjesničkog stvaranja. Naime, mislim da se u poeziji lako razaznaju tendencije autora: neki pišu o sebi, često na takav način da se čini da govore samo o vlastitoj važnosti, dok drugi bježe od bilo kakve naznake subjektivnosti, pišući u trećem licu ili zapliću čitatelja u tolike jezične peripetije da se njihova poezija čini dalekom.

Vučemilova poezija je na neki način balans između ovih dviju krajnosti – njegova poezija je intimna, no ne bombardira čitatelja pjesničkim mukama niti se u njoj rone lirske suze. Istovremeno, iako je genijalan jezični kompozitor, njegov jezik ostaje jednostavan i prirodan.

Ne znam kako drugi čitaju poeziju, no ja je, evo, listam i u tom listanju proberem ponešto i to pročitam. Primijetio sam u ovakvom laganom, nasumičnom čitanju da puno Vučemilovih rečenica završava s tri točke; još više ih završava upitnicima. Nisam književni kritičar, niti to želim biti, no mnogo mi govori o ovome čovjeku i njegovom cijelomu opusu to što, listajući ovako njegove zbirke pjesama, nisam naišao ni na jedan uskličnik.

Što je uopće ta poezija?

Ako postoji u čovjeku način da se izrazi san, način da se izrazi ono potpuno unutrašnje, neokaljano preozbiljnim shvaćanjem ideja o stvarnosti, onda je to poezija. Ona jest, ustvari, svojevrsni svjesni san i zato sam uvjeren da se o njoj ne da uopće ni pisati, pogotovo ne na ovaj prozni način, no pokušat ću nešto reći, znajući unaprijed da sve što napišem mora biti krivo.

Poezija je san, jer ona je izražena onostranost, sklad (skladba?) sukoba. Ona je intimni san čovjeka jednako kao što je veliki san generacija: dobro, pravda, ljubav, harmonija, sloboda – snovi čovječanstva kojima spoznaje i ideje mogu samo težiti, koje slute filozofija i proza, u poeziji se pojavljuju jasno, jer ona je od starine medij kojima se prenosi ono istinski čovjekovo.

Kad već pišem o knjižnici i poeziji, ne mogu ne uočiti da se, ne samo u našoj knjižnici, nego generalno, poezija ne čita često. To je određeno, na neki način, vremenom u kojem živimo. Poezija je, za razliku od proze koja je duhu našega doba prihvatljiva, sastavljena od dojmova – ona je tako drugačija od svakodnevnoga govora da je čak ova riječ „sastavljena“ njoj, čini mi se, strana.

Ono što je zajedničko svoj poeziji je da ona, bez obzira na temu, odiše čovjekom. Ne nekim obilježjem čovjeka, ne nekom idejom koja čovjeka ograničava, nego svime što čovjek jest, svime što osjeća, svime što misli i nijedna tema nije ni više ni manje čovječna, jer poezija govori samo o onome što se čovjeka bitno tiče.

Proza je sistematična, ona prenosi događaj koji govori čitatelju što treba osjećati, dok je poezija drugačija. Čitati poeziju i pisati poeziju znači sanjati, prepustiti se intuiciji, a našem svijetu je prepuštanje snu neprirodno – gotovo strašno. Poezija je nama strana zato što se njoj ne da nametnuti sustav, ona se ne može prisvojiti jednoj ideji. Ne znači to da pjesnici ne razmišljaju, ni da je poezija besmislena; pokušavam napisati da misliti poetski znači iz temelja drugačije misliti.

Sve su ideologije u našoj povijesti imale neku „svoju“ poeziju i u tome prisvajanju tu poeziju izobličili (možda bi se moglo reći i obezličili) jer je poezija slobodna od izvana nametnutoga sustava. Koliko je shvaćam – koliko je mogu shvatiti, budući da nisam pjesnik – poezija bi imala biti sloboda da čovjek bude čovjek. I ništa više. Možda se zato i ne čita? Ta kakvu vrijednost ima čovjek koji je samo čovjek? I ništa više?

O tempora, o mores!

 

Uvjeren sam da postoji nešto vječno u čovjeku, da postoje neka obilježja, neki refleksi koji su usađeni u dušu, koji su zajednički svima koji su ikada živjeli i koji će ikada živjeti.

Jedno od ovakvih obilježja, ovakvih refleksa je želja, odnosno žaljenje za „dobrim, starim vremenima“. Ne žudi čovjek za nekim jednostavnijim vremenima samo u doba interneta. Već Grci i Rimljani dijele s nama maštanja o slavi prošlih junaka, fantazije o divnim seoskim tradicijama, želju za ograničenijim i određenijim svijetom prošlosti i za jednostavnijim životima negdašnjih seljaka.

Ciceron u jednom od svojih najpoznatijih govora uzvikuje: O tempora, o mores! U slobodnom prijevodu to bi značilo: Jà vremēna, jà običaja! On žali kako su nova vremena i pokvarenost običaja i shvaćanja suvremenika dokinule vrijednosti starih.

Lijepo se izrazio jedan američki kolumnist kada je rekao da ništa nije toliko zaslužno za dobra stara vremena koliko loše sjećanje. Vjerujem da je neki vid nostalgije zajednički svim vremenima i svim ljudima i da je normalno da se prošla vremena idealiziraju. Štoviše, vjerujem da je takav način ophođenja prema fantastičnoj povijesti, bila ona individualna povijest, bila povijest čovječanstva, ugrađen u čovjekovu psihu.

Činjenica je da su traume ono što oblikuje čovjekovu psihu u najvećoj mjeri, međutim njih potiskujemo iz sjećanja i uvijek se sjećamo lijepih stvari, lijepih trenutaka. Potiskivanje teških i prisjećanje dobrih trenutaka nije tek puka teorija, nego osnovni mehanizam preživljavanja, jer sumnjam da bi čovjek koji se jasno sjeća svih prošlih bolova uopće mogao biti funkcionalno biće.

Ovakav duševni refleks potiskivanja traumatičnoga primjenjuje se na kolektivno viđenje povijesti: promatranje prošlih vremena kao nečega romantičnog, vrijednog divljenja i vrijednog žaljenja potpuno je prirodno. Isto tako, takvo shvaćanje potpuno je iracionalno.

Da su stara vremena iz mašte, bila ona vremena ovaca i žita, bila ona vremena junačkih djela i hrabrosti starih, ili bijelog mramora i kazališta Helade bila tako divna i toliko vrijedna, nikada ne bi ni prošla.

Postoji ideja koja se tiče knjiga, a vezuje se direktno za ova iracionalna prošla žaljenja. To je ideja da se nekada više čitalo, ili da se uopće čitalo i da će televizija i internet okončati čitanje, odnosno da će ekran zamijeniti knjigu.

Ovakvo viđenje svijeta je iracionalno iz nekoliko razloga, a najbanalniji je taj da „narod“ ne čita, odnosno da široke mase nikada nisu čitale.

Knjige su i danas skupa rekreacija, kao što zna tko god ih kupuje, a u svim prošlim vremenima bile su još skuplje. Prije Gutenberga, pisari su dnevno prepisali nekih 12 stranica. Jedan psaltir, bez posebnih ukrasa, koštao je u ondašnjoj Engleskoj 53 šilinga. Dobar bojni konj koštao je pedesetak. Za jednu Bibliju trebalo je preko 170 telećih koža, ili preko tristo ovčijih.

Gutenbergov stroj je nevjerojatan napredak, jer tiskao je otprilike 160 stranica po danu. Tek tada počinje se široko koristiti papir, a s parnim tiskarskim strojem čovječanstvo (ovo je iznimno geografski ograničen dio čovječanstva) dobiva mogućnost knjige široke potrošnje, jer su tadašnji najnapredniji strojevi tiskali preko 1000 stranica po satu – većinom su korišteni za novine i pamflete.

Čitanje novina služi za informiranje, a čitanje kao hobi pojavljuje se, osim u krugovima dokonih aristokrata, tek sa širokom i slobodnom potrošnjom struje, jer čovjek koji liježe i ustaje sa suncem nema pretjeranog vremena za čitanje.

Na našim prostorima dolaskom Austrije dogodio se, doslovno, sudar neolita i industrijske civilizacije. Tek nakon Drugog svjetskog rata, odnosno kad je u naše planinske krajeve došla struja, postalo je uopće moguće da se može čitati. A to je bilo nedavno i knjiga je, ustvari, novotarija!

Jezična Odiseja

Među knjigama pokojnog Andrije Vučemila, među poezijom, prozom, knjigama koje govore o politici, povijesti, teoriji jezika, kazalištu, slikarstvu, za oko i za ruku zapeo mi je prijevod Odiseje objavljen prije 106 godina.

Ilijada i Odiseja epovi su koji stoje na početku zapadne književnosti, temelji su za proučavanje grčke književnosti i kulture, a njihov utjecaj na razvoj i jednog i drugog jednostavno je nemjerljiv. Nastajali su, kako procjenjuju suvremeni filolozi, prije otprilike dvije tisuće i osamsto godina. Kako su nastajali i tko ih je spjevao iznimno je zapleteno pitanje, makar se od antike pripisuju Homeru. Herodot (484.-425./213. pr. Kr.) piše da je Homer živio oko četiristo godina prije njega, dakle nekada u osmom stoljeću prije Krista. Njegov status u legendi, Homer kao sinonim za književnost uopće, bio je etabliran već u vrijeme Periklove Atene.

Mit, međutim, o čovjeku ne znači da je taj čovjek stvarno nekada postojao – već u antici raspravljalo se je li ista osoba napisala Ilijadu i Odiseju, a 1795. F. A. Wolf (kad je u pitanju klasična filologija, on je alfa i omega) iznosi pretpostavku da su ova dva epa nakupine različitih narativnih slojeva, koji su se stoljećima prepjevavali kao odvojene priče, dok nisu postali književni klasik, pet stotina godina nakon njihovog „nastanka“. Suvremeni autori većinom se slažu oko teorije da su Ilijadu i Odiseju kakve danas poznajemo spjevale dvije osobe koje su se oslanjale na raniju usmenu tradiciju.

Bez obzira na to je li Homer bio on, ona, ili oni, ne umanjuje književnu veličinu i važnost ova dva epa, koji su do nas došli u neprekinutoj tradiciji od Aleksandrije, kao ni to da su utjecali na razvoj književnosti od nastanka do danas.

Prijevod na hrvatski

Najpoznatiji prijevod Ilijade i Odiseje na hrvatski jezik sačinio je potkraj devetnaestoga i uređivao ga početkom dvadesetoga stoljeća jezikoslovac Tomislav Maretić. Ono što čini taj prijevod posebnim i zašto se može smatrati kapitalnim djelom hrvatske književnosti je prvenstveno to da je Maretić preveo Ilijadu (koja je sastavljena od 15 696 stihova) i Odiseju (koja sadrži 12 110 stihova), dakle sveukupno 27 806 stihova, u heksametru.

Heksametar je vrsta stiha u kojoj Homer stvara. U njemu se ne broje slogovi pa se ne govori o desetercu ili dvanaestercu, nego se broje stope (dva ili tri sloga s jednim naglašenim slogom). Najpoznatiji epovi antike napisani su na ovaj način.

Maretić je, dakle, preveo skoro dvadeset osam tisuća stihova u stilu u kojem su spjevani na izvornom jeziku. Prijevod, naravno, zvuči blago arhaično, ne samo zbog toga što grčki sistem naglašavanja u epici nije blizak suvremenom uhu, nego i  zbog toga što je napravljen prije više od sto godina, no on i mora zvučati arhaično i da bi stilom približio čitatelju samu starost teksta.

O bogatstvu i siromaštvu hrvatskoga jezika

Dok sam u rukama držao ovaj prijevod Odiseje, primijetio sam veliku razliku između dva jezika: hrvatskog kakav može biti i hrvatskog kakvog imam navadu govoriti: u ruci mi se nalazi knjiga koja uspijeva prenijeti priču staru skoro tri tisućljeća, kako u obliku, tako i u sadržaju u jeziku koji je meni razumljiv. Istovremeno, na hrvatskim televizijama, portalima i u novinama gotovo nije moguće naći članak ili izvještaj koji ne koristi kojekakav posvojeni engleski izraz.

Jezici, naravno, utječu jedni na druge i razvijaju se u skladu s utjecajima, no oni se istinski uobličavaju u svijesti kroz svoje službeno korištenje. Zato je čudesan nemar onih koji utječu na razvoj jezične svijesti svojim djelovanjem, ne obraćajući pažnju na ono čime djeluju – na jezik.

Volio bih da me netko pokuša uvjeriti, pogotovo nakon što sam vidio što jedan čovjek može učiniti s ovako starim tekstom, da ne postoji prikladniji izraz od, na primjer, lockdown za ono što se događa državi kad se zatvore granice. Ili za, na kraju krajeva O. K., koji, razmišljajući o ovome i sam prečesto koristim. Kad sam već introspektivan, moram primijetiti da često koristim latinizme i germanizme da bih se samom sebi pričinio pametnijim. Eto, i ova introspekcija jedna je od tih riječi.

Ne želim ovdje izraziti težnju za nekakvom čistoćom jezika, da ne napišem jezičnim purizmom, niti želim reći da svatko od nas treba biti jezični genij kao Maretić, nego malo posumnjati u samoga sebe i u svoj odnos prema jeziku pa i prema književnosti, primjećujući da je moj jezik, jezik u kojemu sam se rodio i odrastao, nevjerojatno bogat i lijep. A tu ljepotu zaboravljam. Ovaj prijevod Odiseje primjer je kako prijevod, ako je dobar prijevod, može biti više hrvatski jezik, nego nešto napisano bilo kako, makar misao iz koje izvire to što je pisano bila mišljena na hrvatskom jeziku.

Naša kultura i naša misao su uvijek jezične; čak i simboli koji nisu izravno vezani, na neki način vuku svoj utjecaj na čovjekovu psihu iz jezične prirode kroz koju ih nesvjesno izražavamo. Zato je uloga koju bi naša knjižnica trebala imati u društvu na neki način i u tome da nam približi naš jezik, i na taj način približi nas samima sebi.

Terapija mitologijom

 

Prije dva tjedna pisao sam o pričanju priča, a ovaj tjedan pokušat ću se vratiti tome iz drugog kuta. Mislim da je pričanje priča čovjekov način odnošenja prema stvarnosti i da je baš takav odnos ono što ljude određuje kao ljude među svim drugim stvorovima.

Vjerujem da mi ljudi ne gledamo uvijek istu stvarnost baš zbog toga što život ne živimo izravno, nego ga doživljavamo kroz filtar iskustva, kroz vlastite sudove o onome što želimo, kroz ono što mislimo da treba biti. Većina problema u životu, vjerujem, nastaju upravo zbog toga što je teško proći između Scile i Haribde jezične manjkavosti i proste nemogućnosti razumijevanja.

Genijalni film Rašomon napravljen prema Akutagawinoj pripovijetci U lugu prekrasno govori o ovome što pokušavam reći. Nisam pretjerani zaljubljenik u filmsku umjetnost, ali ovaj film je jedan od onih nakon kojih se probudite kao stranac samome sebi. A volim takve priče, u bilo kojem formatu, jer one ne daju odgovore, nego postavljaju pitanje „zašto?“.

Normalne priče, svakodnevne priče (kako izrečene, tako i one koje uvijek ostaju duboko u čovjeku) svojim sadržajem i oblikom govore o tome što je, tko je, gdje, kada, s kim, kako. I u tome su uvijek istinite i uvijek su lažne.

Svaka priča je istinita, jer se u bar jednom trenutku podudara s nekom stvarnosti, makar ta stvarnost bila samo u mislima. Svaka priča je laž, jer niti vrijedi, niti može vrijediti za sve prošle i buduće trenutke, za sve buduće i prošle stvarnosti koje sebi stvaram kroz pričanje priča.

Među svim pričama mitovi su posebni, zbog toga što oni sami u sebi uvijek već sadrže ovu suprotnost istine i laži. Mit je nestvaran i udaljen, u čarobnom svijetu, u nekakvom „vremenu početaka“ – što god i kakva god ta vremena bila. On je uzvišen, lišen zemaljskih ograničenja. On je terapija, jer se ne bavi istim stvarima kao one svakodnevne priče – mit je terapija za stvarnost, jer je jasno proizvod čovjekovog stvaranja, ali među svim našim proizvodima, tek u mitu možemo sebi dopustiti da osjetimo tu aspiraciju/inspiraciju k višemu od onoga što tek „jest“.

U mitu se, takvom nestvarnom, dalekom, odražava i izražava čovjekova izravna psihološka stvarnost, nekakva struktura duše. Svaki mit, bez obzira na kulturu u kojoj se rodio, arhetipska je drama duševnih snaga čovjeka. On je tako psihološka terapija, jer se upravo kroz nestvarno, dotiče najdubljih nesvjesnih temelja osobne zbilje.

Mit je priča koja nije stvarna, koja je slobodna od svakodnevne, raščarane stvarnosti. Time je on lišen banalne pretenzije na istinu.

A naš svijet je mješavina legendarnih datosti, povijesnih aluzija, moralnih klišeja i političkih floskula i sve se one predstavljaju kao istine, nedodirljive u svojom svakodnevnom važenju. Mit je terapija, također, za ovakvu stvarnost, jer je suprotnost svakodnevnoj istini i utoliko, bliže istini čovjeka od onoga što se prihvaća kao zbilja.

Spaljeno, zabranjeno - vječno?

 

Prethodnih tjedana, odnosno prethodnih mjeseci, bavio sam se knjigama koje je Franjevačkoj knjižnici u Tomislavgradu donirao književnik Andrija Vučemil pa sam, potaknut time i napisao nešto o njemu. Ovaj tjedan pokušat ću zapisati nešto od onoga što mi se vrtilo po glavi dok sam listao te knjige.

Naime, Andrija Vučemil je bio politički zatvorenik, kao srednjoškolac osuđen je na Goli otok pa je, nakon što je odležao pet godina, morao vanredno završiti gimnaziju, a nakon nje i studij.

Pitam se sad, što je toliko opasno u jednom srednjoškolcu da ga je jedna silna i moćna država spremila u zatvor jer je nešto pričao, odnosno pisao, u nekom Imotskom, gdje je tada išao u školu? Zašto jednu državu brine to što nešto piše ili govori jedan mladić među 18 i pol milijuna stanovnika, koliko ih je, otprilike, imala Jugoslavija tih 1960-ih?

Poznato je da su književnici od antičkih vremena bili smetnja državama i sistemima. Ne svaki i ne svakoj državi, ali bilo ih je mnogo: najstariji koji mi u ovom trenutku pada na pamet bio je Ovidije, kojega je car August prognao u Tomis na granici Skitije pa je ta Skitija (od granica današnje Rumunjske prema istoku) po njegovim pismima ostala do danas poslovična zabit.

Poznati pisci koji su bili prognani iz svojih domovina ili zatvoreni kojih se ovako usput sjećam su, osim Ovidija: Daniel Defoe, Dostojevski, Thomas Moore, Solženjicin, Ivo Andrić, Cervantes, Voltaire…

No, da ne prepričavam „Književni vremeplov“, vratit ću se ovome što me je zaintrigiralo u Vučemilovom životopisu: nakon zatvora i završenog fakulteta, 1969. objavio je zbirku pjesama „Na smrt naslonjen“, nakon koje mu nije bilo dozvoljeno javno djelovati. Iduća objava koja nije bila pod pseudonimom izlazi mu tek 1990.

Nešto je, čini se, opasno u toj književnosti kada se države od Rimskog Carstva, preko Kraljevine Francuske do SSSR-a i Jugoslavije boje pisaca. Nešto se čudno krije u njoj kad je pisac bio opasan za državu čak i kad je većina naroda bila nepismena.

Odgovor na pitanje: „Zašto je pisac opasan?“, banalan je. Pisac je opasan zato što piše. Napisana rečenica je ustvari zapisana misao koja proteže se kroz vrijeme. Ona ne završava ni s Ovidijem, ni s Voltaireom, ni s Andrijom Vučemilom nego ostaje bar polu-živa dok god postoji itko tko bi je ikada mogao pročitati. Ona ne mora biti trenutačni poziv na revoluciju da bi ostavila svoj biljeg na ljudskoj povijesti. Književnost je opasna jer kroz nju govori vječno živ čovjek, koji živi kroz svoju misao, u kojoj progovara sebi i onome što ga muči – a nema mu preče muke od života.

Književnost je po definiciji fikcija. Ona nije život, nego je od njega odijeljena velom mašte, kao nekakav iskrivljeni odraz. Međutim njena tema je uvijek jedna – ta tema je život.

Čitati znači, dakle, promatrati život u ogledalu. Tako književnost omogućuje nama, koji knjige čitamo, a život živimo, da kroz knjigu, u refleksiji, o životu jasnije mislimo.

Pisac je tako, ako nije svjesno državni pisac ili ako ne piše šund (valjda ima neka razlika između toga dvoga?), problem za sve sisteme, jer pisati znači pisati o sebi. Budući da svatko živi u nekom sustavu, pisati znači oslikavati svoj život i sustav u kojem živi. Kada se tim pisanjem sustav uvede u raspravu, o njemu se počinje misliti. A to je već pravljenje problema, jer nijednom sustavu nije u cilju da se o njemu misli – sve da je ovaj naš hipotetski sustav najbolji na svijetu, kad čovjek počne misliti, stvari koje su zaboravljene, zametnute ili namjerno preskočene postaju očite.

Književnost se, takva nestvarna, ipak bavi stvarnim čovjekom i čovjekovim realnim životom. Ona je uvijek nestvarno pitanje o zbilji. A zašto da se misli o zbilji? Zato se knjige spaljuju. Zato je lakše poslati pisca u zatvor, nego misliti o tome o čemu on piše.