Kolač od papira

 

Sva umjetnost traži od čovjeka nekakvu mentalnu aktivnost, zahtijeva da joj posveti pozornost i da onda u sebi osjeti/prepozna taj dodir onostranoga, ono umjetničko u umjetnosti.

Ali uz predstavu, ples i film može se, na primjer, napisati poruka (makar je bezobrazno to činiti). I jedno i drugo i treće događaju se bez obzira na to je li čovjek mentalno prisutan. Zgrada, slika ili skulptura uvijek su tu, bez obzira na to jesu li doživljene ili nisu. Ali književnost je drugačija, zato što ona postoji samo kao dijalog – knjiga, puki uvezani skup stranica uvijek postoji, no rijetko je koja knjiga umjetnost dok se ne dogodi dijalog pisca i čitatelja, gdje fizička knjiga služi samo kao medij.

Zato književnost nije proizvod samo pisca, nego i čitatelja, jer čitatelj, ustvari, u sebi proizvodi umjetničko djelo, kroz vlastitu maštu. Ovaj pojam mašte treba se misliti jako široko, jer ona nije (kad se govori o književnosti) tek predočavanje nečega nestvarnoga, nego radnja čitatelja koja stvara cijeli svijet dojmova, okusa, slika, osjećaja…

Školski primjer ovoga je roman U potrazi za izgubljenim vremenom, u kojemu Marcel Proust piše o okusu kolača i sjećanjima koja mu budi taj kolač. Čitajući suha slova na papiru, sjećanja odavno mrtvog čovjeka, onaj koji čita knjigu sebi stvara miris toga kolača. Kad sam čitao ovaj roman, nisam ni znao kakav su kolač ti madeleines, ali mi je ostao u sjećanju miris koji sam izmislio i uvijek se sjetim baš toga izmišljenog mirisa (koliko se osjeta uopće moguće sjećati) kad vidim ovu knjigu, makar stvarni kolači mirišu potpuno drugačije.

Taj kolač je apsolutno nevažan – navodno je u prvim nacrtima romana na njegovom mjestu bio neki potpuno drugi. Ipak, eto, baš je ovaj ušao u povijest književnosti kao pojam za ta sjećanja koje probude osjeti. On je simbol prošlosti koja se javlja bez čovjekove volje i sjećanja koja su bar napola zaboravljena. On je simbol da sadašnjost nije sve što postoji, da čovjek nije apsolutno vezan vremenom nego da može postojati, na neki način, i mimo njega.

Kao što u ovom primjeru iz Proustovog romana taj nebitni kolač baca čovjeka kroz vrijeme i mimo vremena, isto čini i književnost – ona također onoga koji je kuša nosi kroz vrijeme i omogućuje mu da komunicira s ljudima koji su mrtvi stoljećima ili tisućljećima. A književno djelo to može činiti jer ono nije tek točka na nekakvoj vremenskoj crti, kompletirana datumom tiskanja, nego je uvijek u ponovnom nastajanju – usprkos tome što se neko književno djelo smatra završenim kada se objavi, ono nikada nije gotovo.

Dok pisac opisuje jedan svijet, taj svijet ostaje pun neopisanoga i tek naslućenoga. Zato je taj svijet koji je pisac započeo jako fleksibilan i čitatelju je moguće je da taj svijet sebi prisvoji i u njegovom ponovnom stvaranju postane, na neki način, također umjetnik. A zbog toga što onaj koji čita može stvarati svijet koji je drugdje, čini se da nije apsolutno okovan vremenom.

Književno djelo se mijenja. Mijenja se, kako se mijenja i čitatelj – jer ponovno se stvara kada se čita. A čovjek nema svoje fiksno mjesto u nekakvoj slici stvarnosti, nego je u vječnoj promjeni pa zajedno s njim i književnost nastaje uvijek ispočetka. I često se sama sa sobom ne slaže, baš kao ni čovjek. Upravo to je ono najljepše i kod jednoga i kod drugoga.

42

Često se u ovim tekstovima spominju knjige koje imaju određenu „težinu“, „kvalitetu“ ili kako se već može nazvati to nebulozno nešto u ponekoj knjizi što čini da ona nije samo skup slova na papiru, nego da dotiče i mijenja čovjekov um, život, ponekad i dušu.

I onaj tko voli tu tešku književnost treba (i najčešće čita) stvari koje su lagane, jer nije moguće stalno biti u aktivnom trudu koji takva književnost zahtijeva. Nekada čovjeku jednostavno treba knjiga koja je toliko blesava da od nje odumiru sive stanice, kao što nekad treba film koji se gleda usput, ili dokumentarac s onim finim glasovima uz koje čovjek napola drijema.

Postoji, međutim, poneka knjiga koja je savršeno na granici iznimno idiotskoga i genijalnoga, koja se igra jako dubokim konceptima i idejama pričajući, pišući, govoreći nevjerojatno lagano o nevjerojatnim glupostima. I takvoj književnosti klišeji i banalnosti postaju sredstvo da se u tekstu iznese nešto što je toliko iznad toga teksta da čovjeku um stane.

Teško je takve knjige prevoditi. Teško je uopće književnost prevoditi, jer jezik se ne sastoji samo od riječi posloženih u rečenicu, nego od kontekstā, nijansi značenja i prešućenih i neiskazivih sadržaja koji stoje iza riječi. Humor je pogotovo teško prevoditi, jer on se teško pretače iz jezika u jezik. Ukoliko itko želi čitati humor ili satiru, treba naučiti – i to baš dobro naučiti – jezik u kojem je knjiga nastala. Ustvari trebalo bi svu književnost na taj način čitati, ali to je teško.

Jedna od knjiga koje su napola besmislene izvan jezika u kojem su napisane je Vodič kroz galaksiju za autostopere - Trilogija u pet dijelova Douglasa Adamsa (doduše, ova knjiga je namjerno djelomično besmislena i na engleskom). Prevoditeljica hrvatskog izdanja iz 2004. brani se od prijevoda naslova, kako je „pogrešan, nezgrapan i de facto nakaradan.“

Ali mimo tih lingvističkih zavrzlama, knjiga je nevjerojatna. I naslov i podnaslov su već dovoljno apsurdni da čitatelj shvati otprilike o čemu će se govoriti – i još važnije, da shvati kako će se pisac odnositi prema svijetu u knjizi i svijetu van knjige. I to je jedina konstanta u knjizi koja funkcionira na kaosu i nevjerojatnome. Taj apsurd je prisutan od prvog paragrafa do posljednjega.

Roman je, ako ga se mora pokušati sažeti i opisati, nekakva svemirska, vremenska i mentalna (ovo pogotovo) odiseja križana s Alicom u zemlji čudesa. Ili apokalipsa koju su pisali Nadrealisti. U romanu ćete naći odgovor na pitanje o životu, univerzumu i svemu ostalom. Odgovor je poznat, jedini problem je što ne znamo što je pitanje.

Žanrovski ovaj roman je znanstvena fantastika, ali je toliko daleko od Dine, Ratova zvijezda i Zvjezdanih staza da ne pripadaju u istu galaksiju, a kamoli na istu policu. Pod tom etiketom znanstvene fantastike krije se malo zastarjelo, a ipak nevjerojatno suvremeno satiričko djelo koje govori o čovjeku, o tom nesretnom i apsurdnom ljudskom stanju koje nazivamo životom i o društvu u kojem živimo, odnosno ne živimo.

Kada Adams na svoj sarkastično-britanski način opisuje vanzemaljce-birokrate koji su uništili zemlju da naprave obilaznicu, piše:

„Oni su jedna od najneugodnijih rasa u Galaksiji – nisu baš zli, ali su loše naravi, birokrati, napuhani i bezobzirni. Ne bi prstom makli čak ni da spase vlastitu baku od proždrljive bubozdrobne zvijeri s Traala bez naređenja u tri primjerka, preporučeno poslanih s povratnicom, poslanih natrag, traženih, izgubljenih, pronađenih, podnesenih na javnu raspravu, ponovno izgubljenih i konačno pokopanih u mekom močvarnom tlu i recikliranih kao upaljač.“

Ovo je neobična znanstvena fantastika, jer kroz nju pisac pokazuje koliko je ironična ideja da je čovjek sa svojom tehnologijom svemoguć. A ta ironija sastoji se u tome da društvo koje je razvilo vremeplove, osobne svemirske brodove, svjesne robote (jedan čak pati od depresije) i bezbrojna druga čudesa ostaje nepromijenjeno. Jer ovo je znanstvena fantastika koja pokazuje koliko je besmislena ideja da plitki i egocentrični čovjek (i društvo koje ga stvara) može doći do bilo kolektivne, bilo osobne sreće.

„Važna je i poznata činjenica da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Na primjer, na planetu Zemlji, čovjek je oduvijek smatrao da je pametniji od delfina jer je postigao toliko toga – kotač, New York, ratovi i tako dalje – dok su se delfini vječito samo povlačili po vodi i zabavljali se. Ali isto tako, delfini su oduvijek smatrali da su znatno inteligentniji od čovjeka – i to iz istog tog razloga."

Ta okrutna škola

Već je jednom ovdje objavljen tekst o teškoj i kvalitetnoj književnosti, kada je tjedna tema bio Dževad Karahasan. Ovaj tekst vratit će se tome iz vjerojatno neočekivanog smjera: ideje iz kojih ovaj tekst polazi ka književnosti i čitanju su odgoj i trauma. Iako se možda ne čini tako na prvi pogled, ove dvije životne činjenice imaju veze s knjigama.

Sve što vrijedi, što čovjeka obilježava, teško je i na neki način traumatično. Nešto što ima utjecaj na to kako se čovjek odnosi prema sebi i prema svijetu van njega jednostavno mora imati toliki utisak, toliki psihički „udar“ da ostavlja trajne posljedice i utoliko je trauma. Ovo se odnosi na sve važne, životne događaje, bez obzira jesu li oni „negativni“ i „pozitivni“ (ovi navodni znaci nalaze se oko ovih pridjeva jer oni nisu jednoznačni, ta nema čisto pozitivnih i negativnih stvari u kontekstu psihe).

Prva čovjekova trauma je rođenje i ono ostaje među najtraumatičnijim događajima za cijeli život (kako djetetu, tako i majci). Serijsko traumatiziranje nastavlja se s odgojem – od toga da treba natjerati dijete da spava i jede u nekakvo normalno vrijeme do stalnih vikanja: „ne to“.

Odgojno traumatiziranje doživljava svoj vrhunac u obrazovanju: škola je traumatično iskustvo, jer cijela poanta te „odgojno-obrazovne institucije“ je obuzdavanje nevjerojatne, lude energije djece i usmjeravanje njihove pažnje na nešto što društvo očekuje. A taj jadni odgajatelj (bilo učitelj, bilo roditelj) stalno se mora nositi s tim da njih ne zanima što god bilo to što im čovjek priča.

Da bi čovjek radio s tim sebičnim, bezobraznim, divnim malim stvorovima, mora uistinu imati neizmjernu količinu ljubavi i energije i ne smije im dati do znanja da mu često idu na živce (a to da nekad idu na živce i da čovjeka ljute je normalno i sasvim u redu).

Obrazovanje uopće je trauma, kako za one koji bivaju obrazovani, tako i za one koji ih obrazuju. Učitelji i nastavnici vjerojatno zaslužuju neki beneficirani radni staž, jer škola je nemilosrdna i prema njima i prema djeci: okrutno je posjesti punu prostoriju tih hiperaktivnih, energičnih malih osoba u nastanku i očekivati da će mirovati i učiti. I okrutno je očekivati od nekoga da će ih iz sata u sat nagovarati, zavaravati i podmićivati da uče, jer učenje je teško. Tko misli da učenje nije iznimno teško, neka pokuša naučiti pismo koje ne poznaje, neka pročita knjigu o nečemu što uopće ne razumije. Nije lako naučiti arapske i rimske brojeve. Na kraju krajeva, odrastao čovjek mora se dobro zamisliti i pomučiti da bi prepričao Miševe i mačke naglavačke.

Činjenica je da je učenje teško, da je škola nešto što iziskuje napor i da je odgoj trauma. Isto je tako činjenica da su i učenje i škola i odgoj nevjerojatno važni. To se pogotovo odnosi na današnje vrijeme kada čovjek uvijek može činiti nešto zabavno pa osjeća da je čitanje „teških knjiga“ gubljenje vremena– ako je knjiga naporna, lako je pročitati sažetak. Ako je udžbenik dosadan, lako je pronaći video koji u tri minute objašnjava lekciju. Ako je neka tema dosadila, lako se prebaciti na drugu – ta cijeli svijet je dostupan u džepu.

Naša kultura čitanja dopušta nam da se prebacujemo s teme na temu, s informacije na informaciju. Čak i oni koji su voljni posvetiti se cijeloj knjizi obično se posvećuju knjigama koje ih prirodno privlače, jer naporno je i teško čitati nešto nepoznato, nešto što bi čovjeka moglo izbaciti iz ugodne rutine i bar mu malo promijeniti svjetonazor. Ali većina ljudi nikada ne stvara vlastito mišljenje o nečemu, tek ponekad, u skladu s novim informacijama, malo preuređuje svoje predrasude.

Kako je ubiti babu?

 

Književnost je laž. Ne može biti ništa drugo, jer je svaka napisana riječ samo jedan pogled na svijet i, bio taj svijet stvaran ili izmišljen, pisac nam uvijek, bar malo laže o njemu.

Jasno je da je književnost laž – većina nje spada u žanr koji se zove fikcija. Ali čak i knjiga koja pretendira na to da nije fiktivna na neki način mora lagati: čak i ako postoji autor koji piše knjigu bez kreativnih intervencija, ne-fiktivne knjige lažu, jer svaka knjiga predstavlja čitatelju neki svijet i ona ga pred čitatelja stavlja iz određenog gledišta, a time prešućuje i skriva ostatak svijeta o kojemu (ne) govori.

Zato čitatelj mora, kada uzme knjigu u ruku, najprije ostaviti po strani svoju nevjericu. Kada bez sumnje, slobodan od realnosti, čitatelj uđe u svijet knjige, on postaje dio toga svijeta i tome svijetu daje da u njemu oživi. I u svakom trenutku toga života knjige, čitatelj ne smije sebi dopustiti da se sjeti da mu ona laže.

Svijest da književnost laže i da svjetovi koje proizvodi nisu stvarni ne mora biti jasno izrečena, ali postoji u pozadini uma svakog čitatelja. Ta teško da bi uopće postojale skandinavske zemlje da u njima postoji toliko ubojica koliko ih ima u njihovim krimićima. Dok čovjek čita špijunski roman, ne smije pomisliti na to da bi bar jedna od tolikih skoro katastrofalnih situacija do sada sigurno promakla CIA-i, ili kome već. Čitatelj ne smije vjerovati da među svim tim vampirima i vješticama statistički moraju postojati idioti koji bi ih do sada slučajno otkrili.

Književnost postoji na temelju ovoga samozavaravanja, na mogućnosti čovjeka da povjeruje da ono za što zna da nije stvarnost, ipak, na neki način, nekada i negdje, možda može biti. Ona postoji na vjerovanju da se može dogoditi ono što se može o(na)pisati.

Književnost, bar kvalitetna književnost, je cijeli svemir mogućnosti unutar kojega pisac i čitatelj izabiru biti prevareni nekim misaonim sklopom, privremeno ostavljajući sve druge po strani, za neki drugi put.

Kvalitetna književnost je svojevrsni atavizam drevnih religija, jer ona ima u sebi nešto od mita: ona je „izmišljena“, ali ne samo izmišljena, jer ima taj dublji korijen. Pisac (lažov) na neki način je kao antički pjesnik, glasnik onostranoga, božanskoga, nesvjesnoga i kroz laž govori o istini, koja je iznad pukog činjeničnog stanja.

Pisci su u svom laganju ipak pošteni, jer kada čitatelj uzima knjigu u ruku, on polu-svjesno pristaje na suspenziju realnosti i volontira svoju lakovjernost. Književna prevara zavisna je od dobre volje čitatelja da iz rečenice u rečenicu nastavi čitati. I utoliko je čitatelj uvijek slobodan od laži književnosti.

Ali ulazeći u svijet knjige čovjek koji čita može doći do nekakvoga znanja o sebi. Svaki put u književnu fikciju određeni je eksperiment s vlastitim životom – ako nigdje drugdje, onda u književnoj mašti može čovjek iskusiti situacije koje su u realnom svijetu nemoguće ili bar nerealne. Kako je suosjećati s Anom Karenjinom (kako uopće suosjećati s nekim tko nije stvaran)? Kako je biti kukac? Kako je bježati od zombija? Kako je ubiti gramzivu babu s Raskoljnikovom? Kako je otrovati redovnika (ovo je pitanje bilo inspiracija Ecu za Ime ruže)?

Ono što čovjek dobiva iz književnosti je određeno znanje: ne samo znanje o činjenicama koje su istinite kako u literarnom, tako i u stvarnom svijetu, nego i znanje o samome sebi. Književnost je životni eksperiment, probavanje novih egzistencijalnih cipela. Doduše, to iskustvo nikad nije potpuno, jer nikad nije stvarno, ali književnost daje čovjeku mogućnost da bar proba ulogu koju nikada ne bi osjetio. I u tome čini čovjeka širim, a to je, valjda, dobro?

Knjižnica labirint

 

Postoje knjige kojima se čovjek cijeloga života vraća, koje može uvijek iznova čitati i u kojima svaki put nalazi nešto novo, ispod i mimo onoga generalnog dojma koji je stečen prvoga puta.

Čovjek se knjigama može vraćati zbog toga što su one žive, kao što je i on živ – knjiga nije skup mrtvih slova na papiru, nego ona živi kao složen skup osjećaja, dojmova i događaja u duhu onoga koji je čita.

A budući da čovjek nije kip, mijenja se i skupa s njim mijenjaju se dojmovi vezani za knjigu koja u njemu ponovno oživljava. Prvi put knjiga se može pročitati zbog fabule, ali svaki sljedeći ona se čita zbog toga kako je napisana.

Najljepši, vjerojatno, primjer slojevitog pisanja koji poznajem je Ime ruže Umberta Eca. Žalim što sam ovu knjigu pročitao – žalim zato što ga ne mogu opet čitati kao prvi put. Istovremeno, drago mi je svaki put kada mu se vratim. Jer svaki put, ova knjiga je sve bolja i u njoj se otkrivaju potpuno nova značenja.

Ona ima formu kriminalističkog romana – ali to je samo forma. Ljubiteljima krimića, ovaj roman bit će, vjerojatno, dosadan, zbog toga što fabula iznimno sporo teče onome tko je naviknut na američke ili skandinavske trilere.

Knjigu „piše“ jedan srednjovjekovni redovnik i ona je složena kao kronika po satima molitvi redovnika koji žive u opatiji gdje se radnja događa. Autor se maskira u toga redovnika i piše imitirajući način na koji pišu srednjovjekovni kroničari. Latinski koji se nalazi u knjizi tamo je zato što se unutar konteksta pisac kronike koristi upravo latinskim na tim mjestima. Eco to ne izmišlja, nego se desetljećima bavio proučavanjem srednjega vijeka i iz toga istraživanja stvara svijet romana.

Kada likovi pričaju, oni pričaju kao srednjovjekovni redovnici, a ne likovi iz modernoga vremena u kostimima redovnika, kako to već najčešće biva u povijesnim romanima. Oni raspravljaju o teologiji svoga vremena, a lajtmotiv svih rasprava je Apokalipsa (ta ona je lajtmotiv cijeloga srednjega vijeka). I zbog toga se, naravno misteriozna ubojstva događaju prema apokalipsi.

A ova knjiga također je povijesni roman – svijet u kojem se nalazi neimenovana opatija (od kojega je odvojena i fizičkim i mentalnim zidinama) ima kompleksne političke i ekonomske odnose, kako vlastite, tako i one između opatije i svijeta. Svaka informacija o okolnostima izvan same radnje knjige povijesna je činjenica, a stvari koje su izmišljene zbog romana racionalni su konstrukt u skladu s okolnostima van romana.

Glavni motiv romana je jedna druga knjiga, a središte radnje romana je knjižnica u toj opatiji. Ta knjižnica pak sagrađena je kao labirint, kao što je ova knjiga labirint koji kruži oko te knjižnice.

Knjižničar u biblioteci-labirintu zove se Jorge i naravno da je slijep (i jedno i drugo kao Borges, koji je napisao knjigu o beskrajnoj knjižnici, a u većini njegovih djela čitatelj nalazi labirint) i Španjolac je, zbog toga što su najpoznatiji minijaturisti i komentatori Apokalipse onoga vremena iz Španjolske.

Ljudi kojima su čitali ovu knjigu mogu se svrstati u dvije skupine: oni kojima je bila fantastična i oni kojima je bila nevjerojatno dosadna. To je tako zbog toga što netko u knjizi (ponekad) traži intelektualni izazov, a ova knjiga uistinu jest izazov. Drugi pak ne želi pokušati čitati nešto komplicirano, a ova knjiga jest komplicirana. Zato se ne može uzeti olako, da prođe vrijeme do spavanja, ili da proleti nedjeljno popodne

Ovaj roman može, naslovno, biti roman misterije, ali ako niste spremni čitati rasprave o relativno opskurnim sektama iz četrnaestoga stoljeća, srednjovjekovnoj politici, razgovore o Kristovom siromaštvu ili diskusije između mistika, skeptika, revolucionara i terorista, nemojte je nikada čitati.

Ali ako želite književnost koja je intelektualna avantura, naći ćete je u simbolici i alegorijama kojima ovaj roman obiluje, uživat ćete u njemu i vraćat ćete mu se redovito.

Proces i pobuna

 

Tekst koji je na ovome blogu objavljen prošlog tjedna govorio je o Utopiji i utopiji – o nekoliko detalja iz knjige Thomasa Morea i o idejama koje (možda) stoje iza književnosti koja govori o utopijama. Ovaj tjedan, ovaj tekst nastavlja k istim idejama, ali iz suprotnog smjera pa će govoriti o distopijama.

Nakon dvaju svjetskih ratova i kolektivne traume koju je čovječanstvo sebi uzrokovalo njima i njihovim posljedicama utopija se ne može pisati, niti se utopijsko društvo može zamišljati. Utopija je jedna vrsta sna, ideja koja igra na granici mogućega, makar ne i vjerojatnoga. U tome ona je nešto blisko poeziji, a T. Adorno napisa da je barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza.

U suvremenoj kulturi nema traga utopijskim idejama. Ne može ih ni biti, jer je iznesen na vidjelo barbarizam čovječanstva i to da su kultura, umjetnost i filozofija, duh društva i civilizacije, doživjeli apsolutni neuspjeh. I taj neuspjeh se nastavlja. Ta Auschwitz nije gotov, samo je preselio.

Upravo zbog toga što ne može biti utopije, česta tema u književnosti i filmu su distopijska društva. Distopija služi istoj svrsi kao i utopija, samo joj prilazi iz drugoga smjera. A ta svrha je opet dvostruka: distopija je utjeha, ponajprije, jer misao da može biti gore jest svojevrsna utjeha. Druga svrha distopije je terapeutska – odnosno bar to pokušava biti. Ta terapija nije u sferi čovjekovog psihološkoga, nego političkoga i socijalnoga života.

Slike distopijskih društava dolaze u beskonačnim oblicima i ukusima. Neka su proizvod užasne tiranije ili apokaliptičnih događaja. Druga nastaju iz jednostavne redukcije svijesti na sebični interes koji ne dopušta susret s drugim, ili iz ekonomske neravnopravnosti istjerane do krajnjeg logičkog apsurda.

Ono što je zajedničko svim distopijama je aktivna borba za moć. Odnosno borba onih koji imaju moć protiv mogućnosti drugoga da bude slobodan, jer bi to bila sloboda od njihove moći. Sva društva koja su opisana u knjigama kao što su Divni novi svijet, Proces, 1984. i Igre gladi, ili u filmovima kakvi su Mad Max i Matrix dijele jednu zajedničku točku: paničnu borbu protiv slobodnog mišljenja, protiv umova otvorenih za nešto novo i pristupa informacijama.

Distopija kao umjetnički izraz je (iako je i ona prilično izlizana konzumerizmom) jedan od rijetkih glasova širokog dosega koji pozivaju na pobunu protiv već prisutne distopije. Ova distopija je dosadna, kapitalistička, sveprisutna pa se u njoj teško buniti. Pogotovo se teško buniti zbog toga što veliki brat nije očit, nego se kontrola vrši kroz meku moć, na suptilan način. Marketing određuje čime se čovjek hrani, bilo fizički, bilo mentalno (rijetko tko uzima jogurt po koji se mora sagnuti – ili gleda ispod trećeg rezultata na Googleu). Informacije su već probrane, sanitizirane i servirane, davno prije nego što su došle na raspolaganje „krajnjem potrošaču“.

Distopija (ova umjetnička) je neobičan glas u komfornoj distopiji – ona postavlja nelagodna pitanja, širi neortodoksne ideje o širem svijetu i poziva, nekad suptilno, nekada bučno, na političku transformaciju, o kojoj drugdje nema glasa.

U varijacijama na temu distopijskog društva, u nevjerojatnoj širini njihovih prikaza, teško možete susresti knjižnicu. Knjižnica je u svojoj biti suprotna ograničenju, suprotna cenzuri. Ona je mjesto gdje su ljudi slobodni da mogu istraživati, sanjati i osjećati.

Zato se svrha knjižnice ne završava u tome da u njoj đaci mogu posuditi lektiru, ili da bude arhiv. I jedno i drugo je važno, ali sama knjižnica kao takva važna je za društvo i za čovjeka koji želi rasti. Ona treba biti utopijsko mjesto, gdje se isprobavaju nove ideje i prostor u kojem se utažuje znatiželja. Knjižnica također predstavlja mogućnost da se nađe način da se raspiri pobuna (bune uvijek počinju stranicama, nekad paljenim, nekad čitanim), makar ona bila tiha i sramežljiva – pobuna koju čovjek u sebi potajno nosi.

Čaj od ironije

 

Thomas More bio je zanimljiv povijesni lik. Ukratko: bio je pravnik, povjesničar, državnik i humanist, proglašen je svetim, smaknuo ga je kralj kojemu je tri godine služio kao kancelar i, ono što je za ovaj tekst najvažnije, bio je pisac.

Objavio je svoju poznatu Utopiju prije 505 godina. Knjiga je uistinu nevjerojatna, a i mora biti takva da bi ostala poznata i čitana petsto godina nakon što je napisana – teško je zamisliti da će ijedna knjiga danas napisana ostati ne samo čitana, nego i aktualna nakon pola tisućljeća.

Suvremeni čitatelj treba, međutim, imati na umu da većina literature na koju smo naviknuti kao svojevrsni pogon za razvoj književnog djela koristi likove. Od Hamleta, preko Zločina i kazne do Harry Pottera likovi su ti zbog kojih se sve događa (ovo se odnosi i na djela koja nemaju jasnu i određenu fabulu). Osobna povijest, odnosi prema roditeljima ili njihov nedostatak, unutarnji i ideološki sukobi glavnoga lika su ono što uvlači čitatelja u priču.

Utopija je zbog toga (ali ne samo zbog toga) neobična čuvstvima suvremenih knjigoljubaca: likovi služe iznošenju ideja i utoliko ni pisca ni čitatelja ne brinu pretjerano ni osobna povijest ni psihološko oblikovanje Rafaela Hitlodeja. Ono čemu on služi je iznošenje određenog sklopa ideja i svaki dio njegovog lika sadržan je u tome. Na primjer, on je Portugalac zbog toga što je logično da je Portugalac: oni, po ondašnjem urbanom mitu, putuju i istražuju pa ako već pisac piše istraživača…

Ime toga glavnoga lika zvuči neobično, ustvari ono je ironično, pametno i smiješno i nema apsolutno nikakve veze s Portugalom. „Rafael“ je hebrejsko ime, znači „Bog liječi“ i izravna je referenca na anđela, glasnika Božjeg koji liječi slijepce (puno govori takvo ime glavnoga lika u knjizi koja govori o državom uređenju). „Hitlodej“ bi na grčkom značilo, otprilike „onaj koji širi besmislice“.

Ovakvo ime, koje je odriješeno od osobne povijesti lika vezano je pak s ovim dvama mrtvim jezicima, sa nekompatibilnim svjetonazorima, s europskom kulturom koja svoje korijene ima baš u tim antagonističnim svjetovima, grčkom i hebrejskom.

Treba li ono što ovako nazvan lik priča shvatiti ozbiljno ili kao glupost, što mu prezime govori? Možda baš takav lik treba Europi, kako ondašnjeg, tako i današnjeg vremena, da je izliječi od nje time što priča budalaštine? Ili se možda tek autor ograđuje imenom od potencijalne cenzure? Ili je možda sve to zajedno i još štošta?

Ime glavnoga lika nije jedina igra riječima koju čitatelj sreće u knjizi. Već u naslovu najavljene ovakve jezične igrarije pokatkad više govore nego sami tekst, ili upućuju na dodatna, nenadana značenja onoga što likovi izriču. Ili ne izriču.

Knjiga se izvorno zove De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia (O najboljem stanju države i o novom otoku Utopiji). Raniji naslov bio je još duži od ovoga, a prva igra riječi u djelu već je u naslovu knjige i imenu otoka/države koja se opisuje, jer bi Englezi grčku riječ  „utopia“ čitali isto kao „eutopia“. Obje riječi dolaze iz toga „topos“, što znači „mjesto“. Kad se dodaju prefiksi „u“ i „eu“, te riječi znače „ne-mjesto“ i „dobro-mjesto“.

Cijela knjiga je nakupina ovakvih paradoksa, ironija i izmišljenih imena koja govore više nego cijeli opusi pisaca i mislilaca. Među ostalim, More je pravnik – istovremeno u Utopiji kritizira pravnike.

Ovo djelo, kao i svako utopijsko zamišljanje, ima određenu svrhu, a ona je, čini mi se, dvostruka: prvo, da pruži čovjeku svojevrsnu utjehu, nadu da može biti nešto drugo (makar to bilo potpuno strano čovjeku, jer utopija je „ne-mjesto“ i kada bi postala mjesto, nestalo bi onoga dobroga u tome mjestu). Od zore civilizacije čovjek zamišlja ovakva idealna društva i uređenja, zvao ih Atlantida, Utopija, raj, dženet ili vječna lovišta. I cijela poanta tih društava je da su nedostupna.

Druga svrha svake utopije je u tome da fantazija (irealno, besmislica, Hitlodej) o društvu koje nije izliječi (Rafael) društvo koje jest. To ne čini iznoseći neku kolosalnu istinu, jasno razložen statut onoga što treba biti, nego upućuje na ono što je suvišno. Hitlodeju, filozofu, avanturistu, knjigoljupcu i pričaocu gluposti nije cilj da ikoga opameti, nego da bar nekoga, bar malo odbudali.